2010-08-19 , Autor: Ozren Buriša, Slike: Damir Kovačić i Red Bull photofiles

No, kada odluka padne u zadnji tren, nužne su i ubrzane pripreme. Kvalifikacijske utrke odvijaju se kroz prolog u petak i subotu, a veliko finale održava se u nedjelju pod nazivom Hare scramble. Prvi izazov je pripremiti se fizički za najtežu utrku u životu. U premalo vremena.
- Imao sam točno mjesec dana otkad je pala odluka. Nakon operacije u 11. mjesecu, kad sam vadio pločice iz ruku, cijelu zimu sam se spremao za SM i MX. Nisu ruke kak' su bile, al' do trećeg mjeseca sam se oporavio 90 posto. Posljednjih mjesec dana trening je bio trčanje dvaput tjedno, dvaput bicikl, sve više vremena provedenog na motoru, a svaki drugi dan buđenje u sedam ujutro za teretanu.
Pripreme na terenu u Erzbergu nisu moguće jer je arena zatvorena cijeli ostatak godine. To znači da je prije prvog natjecanja nemoguće ispravno procijeniti stazu, a to može dovesti i do pogrešnih procjena po pitanju izbora motocikla.

- Mislio sam da za nešto tako teško treba što lakši i upravljiviji motor, zato sam od Moto Špice uzeo dvotaktni EXC 200, što se pokazao totalnim promašajem za takvu utrku. Na ravnicama je išao 110, 115 km/h, a ima 13-16 ravnica gdje drugi idu 160 km/h. Prvi dan sam bio 250. od 1795 vozača. Imam iskustva kroz zavoje, nisam pogriješio, nisam pao.

Ipak, prolog se sastoji od otprilike 13 kilometara vožnje po makadamu kroz niz zavoja do vrha planine. Kao i uvijek, na prologu su se mogli naći egzibicionisti na vespama, cestovnim supersportašima ili velikim krstaricama. Neki ozbiljni vozači vozili su KTM-ove modele EXC 300, 450, 530, koji svi redom postižu brzine do 160 km/h.
- Model 250 EXC ide 130 do 140 km/h. Da je bio taj, bio bih garantirano među 150 vozača.

Kotarski je imao jedno od najboljih vremena na prologu s tako slabim motorom, iako je 16 dionica zahtijevalo veliku konačnu brzinu. Tu dolazimo do zanimljivog pravila koje kaže da se motor izabran za prolog mora koristiti i za hare scramble. Pobjednik prologa, na primjer, vozio je suzuki RMZ 450, koji se ipak pokazao kao loš kompromis za zahtjevne i spore dionice, koje su ga čekale u nedjelju. Kros-motori su idealni za prolog - brzi su i jaki. Za hare scramble je bolje na enduru, koji ima dobar sustav hlađenja.

- Sad bih uzeo dvotaktni EXC 300! To bi bio motor za sve. Prolog i hare scramble. Kros-motori su jaki, ali brzo zakuhaju, a getribe nisu složene prikladno za uspone. Nitko na kroseru nije završio!
Prva vožnja bila je Kotarskom velika škola. Motor je preuzeo samo tri dana prije utrke, a mjesec dana priprema obavio je na kroseru SX-F 450. Osim pogrešnog izbora motora, nedostajalo je i ostale važne opreme, poput guma koje se ne mogu probušiti. Obične zračnice su se pokazale važnim faktorom u konačnom rezultatu već drugi dan prologa.

- Nakon tri kilometra, dok sam forsirao, pogodio sam kamen i pukla mi je prednja guma. Drugu vožnju nisam ni završio. Mislio sam da se neću ni kvalificirati, ali rezultat prvog dana prologa bio je dovoljan da se kvalificiram kao 294., a samo su 44 vozača popravila vrijeme.
Među njima je i drugi Hrvat na hare scrambleu. Marko Prodan, koji inače vozi extreme enduro, imao je iskustva još od prošle godine i dobar tim, a ove je godine dogurao dosta daleko i postigao izvrstan rezultat. Stigao je na kraju do 13. kontrolne točke i zauzeo izvrsno 92. mjesto na modelu 250 EXC.
Potrebni su puno vještine i velika izdržljivost. Ali neke dionice zahtijevaju i mnogo odvažnosti. Nema smisla trošiti riječi jer to najbolje opisuje Kotarski:

- Neke nizbrdice bile su prvih metar i pol pod više od 90 stupnjeva, ne može se ni prednji kotač spustiti. Bila su tri, četiri vozača ispred mene, dvojica su se koturali preko volana do dolje... Već sam mislio, ******, ak' i ja idem tako, nemaš kaj! To je brutalno i tehnički zahtjevno da ni sam ne znaš što bi napravio. Koncentracija te ubija. Za vrijeme prologa vozio sam se 115 km/h na dva metra od ruba litice. Puni gas! Naporno je jer ideš u devet sati ujutro, nakon kiše cijele noći. Temperatura je bila između pet i deset stupnjeva, a ruke su mi se potpuno smrznule, toliko da sam jedva kočio prednjom kočnicom.

Ipak, kaže da se ne stigne ni razmišljati o strahu jer staza oduzima svu koncentraciju. Bez ozbiljnog treninga uopće nema smisla pokušavati, a na „nemogućim“ usponima postaje jasno zašto su nužni sve ono trčanje i vožnja biciklom.

- Kad sam došao gore, toliko sam kolabirao da nisam ni vidio. Nisam si mogao otvoriti ni grožđani šećer! Toliko mi je pozlilo. Već me uhvatilo sljepilo. Tek nakon 15 minuta došao sam k sebi. Popio vodu, a nakon dva sata nije mi ostalo ni deci vode. Sva sreća, na check-pointima se dijeli red bull.
Dobro pripremljenim vozačima strmi usponi su lakši jer pravila dopuštaju i pomoć timova. Nažalost, dok drugi nose i radiostanice da obavijeste svoju ekipu gdje su zaglavili, Tihomir je na stazi bio sam. Jedina pomoć na zahtjevnim usponima bili su mu gledatelji. Sad kaže da se bez tima uopće ne može završiti utrka.

- Za hare scramble najvažnije je imati tim. S jednim brdom se borim sat vremena, dođem dva, tri metra od vrha, a onda moram ići natrag da uzmem još jedan zalet. Drugi dođe na pola brijega, ekipa mu baci štrik s karabinerima, zakopčaju ga za prednji kraj i njih deset ga vuče gore. Nakon sat vremena bezuspješnog pokušavanja da se popnem na brdo koje je pred kraj nekih 80 stupnjeva, došla su trojica bez majice, mlađi dečki, zapamtio sam ih... Mislim da su čak bili i pijani. Vidjeli su da sam toliko jadan, da sam se toliko puta trudio, da više nisam mogao ni stajati niti se zaletjeti motorom. Onda su se spustili zadnjih pet metara gdje sam zapeo, primili jedan drugoga za ruke i povukli me gore. Čak i prvaci ovise o pomoći.