2011-04-11 , Autor: Gerhard Eirich, Kristijan Tićak, Slike: fact, Schwab, arhiva

Triumph Sprint GT

Sva tri motocikla pale na najmanji treptaj elektropokretača, no triumph na hladno zna katkad zavrtjeti nekoliko puta dok se trocilindarski agregat ne oglasi svojim radom.
Kawasaki i yamaha primaju gas vrlo čisto, i na svaki pokret desne ruke signaliziraju spremnost za napad. Da se razumijemo, i triumph ima svojih čari, poput srčanog i punog zvuka.
Razlike između tih triju motocikala postaju još očitijima nakon što se krene u vožnju. Naime, triumph se odmah nameće najvećom masom unutar testnog trojca, kao i velikim međuosovinskim razmakom, pa ga teško možemo okarakterizirati kao supervoznog ili ultraupravljivog. Također, kod njega smetaju iznimno tvrda spojka te izrazito naporan položaj ruku koji vrlo brzo stvara snažno opterećenje na ručnim zglobovima.

Jednom kada uhvatite zalet i predate se čarima trocilindrika, uviđate da triumph svako ubrzanje u bilo kojoj brzini „trese iz rukava“, no da se cijelo vrijeme borite s velikom masom motocikla kao i predugo postavljenim završnim prijenosom.
Yamahin „zec“ leži u posve drugom grmu. Spojka koja se osrednje dozira vrlo je mekana, a agregat osobito spremno odgovara na svaku komandu gasa. Preporučljivo je uvijek držati malo veći broj okretaja, jer yamaha ima vrlo izraženu rupu u krivulji snage između 2500 i 3000 o/min. S takvim se nedostacima kawasaki ne mora boriti. Njegov motor briljira uravnoteženim i linearnim razvojem snage i okretnog momenta, spojkom koja je mekana i vrlo precizna za doziranje te preciznim mjenjačem. S druge strane, triumphov mjenjač je najlošiji, često zapinje i osobito je tvrd, dok je yamahin vrlo blizu onome japanskog kolege.

Različitost karaktera ponovno dolazi do izražaja tijekom prvih žešćih ubrzanja. Triumphov agregat se osjeća moćno, no kroz cijelo uporabno područje ubrzava neprimjetno i podjednako, i tako sve do 9000 o/min. Yamaha je pak znatno žešća. Između 4000 i 7000 o/min se osjeća bezvoljno, da bi potom sve do 11.500 o/min doslovce rigala vatru.

Yamaha FZ1 Fazer

Još jednom kawasaki sjedinjuje najbolje iz obaju svjetova. Od samog početka povlači izuzetno snažno, ali uvijek uglađeno, i to kroz cijelo područje vrlo kratko stupnjevanog mjenjača. Na 6500 o/min lagano dodaje razinu više, i sve veselo zaključuje na 10.500 o/min. No, osjetno bolje od ostatka ekipe kawasaki može dati mekani i svileni odgovor na gas. Triumph nije ni na približno istoj razini, a poglavito ne yamaha koja u višim okretajima odaje grub i neobuzdan osjećaj na gasu.
Nema dvojbe, mnoge će zanimati kako ti motocikli „dišu“ na autocesti. Logično, triumph nudi najviše zaštite od vjetra, posebice u predjelu prsnog koša i glave, i to zbog velike gornje oplate te vrlo širokog vjetrobranskog stakla.

Kawasakijevo vjetrobransko staklo pak, koje se podešava ručno, pomalo je neobičnog oblika, no u trećem, najvišem položaju, funkcionira iznimno pristojno. Doduše, ramena su nešto izloženija udarima vjetra, no zato nema turbulencija te neugodnog kovitlanja zraka u predjelu glave.
A yamaha? Ona je znatno više sprinter, a malo manje pratitelj, i to poglavito ne na dužim putovanjima. Zrak struji preko malenog vjetrobranskog stakla kao da ga nema. Uz to, na višim brzinama stvar dodatno otežava vrlo širok i otvoreni upravljač koji gornji dio tijela naglašeno otvara za udare vjetra.

Kawasaki Z 1000 SX	Triumph Sprint GT	Yamaha FZ1 Fazer

S druge strane, FZ1 fazer oduševljava preglednom pozicijom sjedenja, kao i funkcionalnim bočnim ogledalima te izvrsnim svjetlom. Kawasaki se time ne može pohvaliti, no osjetno veći minus na Z 1000 SX-u je svakako nedostatak glavnih nožnih oslonaca, koji i yamaha i triumph - imaju. Razlog nedostatka pritom nije štednja, već nemogućnost njegovog smještaja zbog masivnog ispušnog topa koji doslovce prekriva cjelokupan donji dio motora.

Isto tako, kawasaki se svjesno odrekao nekih praktičnih rješenja kako bi naglašeno centralizirao mase, a to se vidi i u vožnji. Njegova voznost je neutralna, laka i precizna, a osjećaj povratne informacije s podloge izvrstan. To se ponajprije odnosi na prednji ovjes koji je izvrstan te predstavlja pravi kompromis između sportski tvrdog te turistički udobnog.

Fazer je posve ravnopravan SX-u kada su agilnost i voznost u pitanju, te čak i bolji od njega u stabilnosti i preciznosti prolaska zavoja. No, to je samo u slučaju kada se vozite na vrlo kvalitetnom asfaltu, jer manje neravnine fazer izbacuju iz ravnoteže. Još jedan nedostatak je i izuzetno rano struganje oslonaca za noge koji znatno ograničavaju naglašeni yamahin sportski duh.
I triumphovi oslonci vrlo brzo dodiruju tlo, no to nije najveći problem s kojim se taj englez mora boriti. Znatno više ga muči troma voznost i nevoljka izmjena pravaca, a i višak kilograma je evidentan. Uz to, prednja je vilica premekana, zbog čega trpi i stabilnost u zavojima.

• Triumph sprint GT - Na pravom putu
  
• Yamaha FZ1 fazer - Podešen na maksimum