2010-10-29 , Autor: Danijel Puljek, Slike: Motorevija

I, maraton test mogao je početi...



Dvije godine i 10.000 km poslije spremni smo iznijeti vam zaključke koji će vas vjerojatno iznenaditi. Prije svega se to odnosi na spomenuti sociološki dio testa koji je pošao neobičnim tokom. Kako je vrijeme odmicalo, radost našeg auto-odjela polako je jenjavala, a posezanje za ključem malog vitalityja bilo je sve rjeđe. Razloga je bilo nekoliko. Iako su svi tvrdili da je skuter sjajna stvar, neke je mučio mali spremnik goriva pa su stalno vozili blizu rezerve, bilo im je mrsko točiti gorivo svako malo, nekima je skuter bio premalen, a drugima prespor i bili su uplašeni za svoju sigurnost (vitality smo tijekom testa vozili i u otvorenoj i u zatvorenoj verziji). Tijekom proljetnih i zimskih mjeseci mnogi nisu imali zaštitnu opremu, a neki koji su stali u našu nisu je htjeli nositi jer su se osjećali kao „medvjedi“ kad negdje takvi uđu. Neki su mrzili promjenu hladno-toplo i često bili preznojeni nakon ulaska u zgradu.

Uglavnom, uz dobre strane lake vožnje po gradu dečki su upoznali i tipične probleme nas na dva kotača i shvatili da sama kupnja skutera ne rješava problem i da se treba prilagoditi tom vidu vožnje. Uz to, shvatili su koliko je opasno voziti se skuterom zbog nepažnje vozača automobila. Ta činjenica možda ih je i najviše pogodila. Tako je naš mali pokus propao, a neki zaključci su znakoviti - možda se i vi prepoznate u njima.

Do svjećice i akumulatora je vrlo jednostavno doći i priručnim alatom.

Očito će proći još puno vremena da se hrvatski vozači odluče na alternative gradskom prijevozu tipa „automobilom po jedan u njemu“ i krenu istraživati puteve poput skutera, bicikla ili intenzivnijeg korištenja javnog prijevoza. Dakle, slike prometnica poput onih u Parizu, Milanu i drugim europskim gradovima još su daleko od naših. To je dobra informacija za sve, nas vozače koji mislimo da je lako promijeniti navike, vlasti koje nikako ne potiču takav vid prijevoza unatoč očiglednim prednostima što se gužvi i ekologije tiče, te na kraju prodavače skutera, koji će još morati čekati onaj pravi boom - kada većina vozača automobila zaista bude spremna razmisliti o skuteru kao prijevoznom sredstvu.

Uz debakl sociološkog dijela, tehnički dio išao je besprijekorno. Zato smo i mogli posvetiti gornje redove „prometnoj filozofiji“. Vitality je od početka do kraja testa vozio bez greške, uz mnoštvo pohvala robusnoj i pouzdanoj mehanici te uz nekoliko prigovora koji su se protezali tijekom cijelog testa. Budući da ga nećemo pojedinačno hvaliti u svakoj kategoriji, nego jednostavno reći - skuter je odličan, određene ćemo nedostatke „poimence“ navesti.

Najveći je vitalityjeva autonomija. Spremnik goriva od sedam litara u kombinaciji s nešto žednijim agregatom u klasi doveo je do autonomije od nepunih 200 km u gradu. Često smo na benzinskoj bili svaki drugi dan, jer zbog toga što je bio praktičan, vitality smo koristili za sve i sva tijekom radnog dana. Iako bismo zbog izvrsnih voznih svojstava, posebno u otvorenoj verziji, motoru oprostili te četiri litre supera na 100 km, ili pola do litru višu potrošnju u odnosu na klasu, spremniku ne možemo oprostiti mali obujam.



Nažalost, to je posljedica Kymcove filozofije smještaja spremnika pod vozačevo sjedalo. Uz želju da prtljažnik bude pristojan, što kod vitalityja i jest (stane integralna kaciga), spremnik je izvukao deblji kraj. Uz to, poklopac spremnika, odnosno sigurnosna zaklopka ispod njega, otežavaju stvar. O čemu se radi? Kada maknete čep sa spremnika, na „grlu“ je metalna zaklopka s oprugom koja dodatno zatvara spremnik i sprečava izlijevanje goriva preko čepa u prtljažni prostor. Nju pri točenju goriva pištoljem utisnete unutra i točite. No, ako točite koliko vam zaklopka dopušta, u spremniku ostaje oko dvije litre praznog prostora, pa doseg postaje još manji. Kad se izvještite i pritisnete zaklopku samo malo, tada stane više goriva, no bude ga posvuda i pištolj stalno prekida. To je znalo frustrirati.