Test | Honda VT 750 shadow vs. Kawasaki VN 900
Za relativno malo novca Kawasaki i Honda nude cruisere srednje klase koji ne samo da izgledaju prilično dobro i gotovo identično, nego obećavaju i dobru vožnju
Dva frajera na japanskim cruiserima srednje klase uputila su se na susret Harley-Davidsona. Prije 30 godina njihove bi motocikle spalili na lomači, a vozače potjerali gađajući ih pokvarenim rajčicama. Danas dečki ruku pod ruku s harleyjevcima stoje za šankom i ispijaju prijateljska piva. Bezalkoholna, naravno. Razlozi mogu biti raznoliki. Na primjer tolerancija. Ili, stariji među nama će se sigurno sjetiti: VT 500 C ili LTD 440. Stepenasto sjedište, kožne resice, naljepnice s krilima. Pokraj harleyja je u ono doba to djelovalo poput Mr. Beana uz Vitalija Klička. Golog, da ne zaboravimo spomenuti.
Vremena su se promijenila. Mnogo 125-ica više nije moguće razlikovati od big bikeova, a i kod povoljnijih motocikala poput honde shadow 750 ili kawasakija VN 900 classica neupućeni susjed zasigurno će pomisliti da ste pogodili šesticu na lotu s dopunskim brojem. A to je, naravno, daleko od istine.
Za manje od 70.000 kuna moguće je kupiti pravi spektakl. Vizualni dojam: kombinacija kroma i crne boje dobro izgleda na oba motocikla. VN 900 classic je dostupan i u plavoj. Na prvi pogled honda djeluje puno krhkije. Uski upravljač, niža visina sjedala, manja svjetla. Vaga to i potvrđuje: 261 kg u odnosu na kawasakijeva 283 kg, što ne mora nužno biti minus za kawasaki. U laganoj vožnji je veća masa u većini slučajeva bolja. No, proizvođači to nikako ne bi smjeli shvatiti kao poticaj i težiti prelasku granice od 300 kg. Ipak, za razliku od sportskih motocikala, agilnost ovdje nije na prvom mjestu. Najvažnija odlika: utrošiti vrijeme na najugodniji mogući način i zračiti mirnoćom.
Motocikl te kategorije ne bi smio lepršati poput leptira, nego odavati dojam čelične šake. Nagovještaj toga osjeća se već pri sjedanju na motocikl. Kawasakijevo je sjedalo šire, upravljač je bajkovito zaobljen, položaj papučica idealan. Ne samo da ćete poželjeti biti kralj, nego ćete biti kralj. Hondino je sjedalo na 660 mm, točno 45 mm niže. Zamjetno zaobljeni upravljač je nešto uži, a noge moraju biti oslonjene o držače za noge. Osjećaj nije toliko uzvišen kao na kawasakiju, VN djeluje znatno odraslije. Dovoljno smo razgledavali. Sjednimo i krenimo.
Honda s kutom između cilindara od 52 stupnja budi se odmah nakon pokretanja, a VN-u je s njegovim kutom između cilindara od 55 stupnjeva u hladnom stanju potrebno nekoliko sekundi brujanja startera. Manevriranje iz parkirnog mjesta ili garaže moguće je u sjedećem položaju bez problema na oba modela. Blagu prednost pritom ima kawasaki zbog većeg kuta zakretanja upravljača. Stavljanje u prvi stupanj prijenosa, ups, gotovo bešumno. Otpustite kvačilo i krećemo. Obama kvačilima mogu bez problema upravljati i početnici neuvježbanih ruku i šaka, no hondin je ipak mrvicu mekši.
Zrake sunca, suhe ceste, zavoji idealni za cruisere, površina glatka poput bebine guze. Optimalni uvjeti da se prepustite brujanju motora. Započnimo s kawasakijevim srcem s velikim radnim obujmom. Kao i honda V2, kawasakijev motor diči se rebrima za hlađenje, koja su naposljetku samo za pokazivanje: voda se pumpa kroz hladnjak koji je savršeno smješten između prednjih poteza okvira. Taj motor s kratkim hodom klipa radi mekano. Vibracije se, doduše, osjećaju, no svrha im je samo da vozača podsjete na to da mora pokretati motor s unutarnjim izgaranjem. Namjera je dobra i nipošto nije iritantna.
Zajednica | Komentari