2009-09-14 , Autor: Josip Božić i Mario Topić , Slike: Josip Božić i Mario Topić

Želeći iskusiti iskonski osjećaj putovanja, odabrali smo gradske skutere tajvanskog proizvođača Kymca, sa skromnih 50 kubika i četiri takta, a uputili smo se - do Istanbula. Sve u želji da spojimo dva kontinenta u mjesec dana na dva kotača - kroz istočnu Europu do praga Azije.

Pripreme su već poodmakle kad su nam stigli skuteri, koje nam je za ovaj pothvat ustupio hrvatski uvoznik Kymcovih modela - Krk moto. Kad je riječ o pedeseticama, razlike u brzini među modelima su zapravo beznačajne - svi su više ili manje spori! No, zato su izgled, komfor, kvaliteta i potrošnja bili presudni kriteriji u izboru skutera za ovu pustolovinu. Odluka je stoga pala na kymco new dink. Potrošnja od 3 l/100 km, ravna podnica, spremnik goriva od čak 10 litara, kočnice s većeg brata sa 200 ccm i najvažnije - veličina. Naime, taj je skuter toliko veći od većine rodbine da ga na ulici često zamjenjuju za one s puno više obujma.

Sumanuto kalkuliramo odnos nužnosti pojedinih rezervnih dijelova u odnosu na njihovu masu, pa u zadnji čas odlučujemo da su rezervne gume nama jednostavno prevelik teret. No, zato se našlo dovoljno mjesta za domaće kobasice i pršut.

Vrijeme odmiče, a još ima toliko toga za napraviti. Dan polaska je sutra i sve što nemamo jednostavno nam ne smije nedostajati. Nakon nemirnog sna, došlo je i to jutro. Zadnje provjere: GPS, kamp-oprema, alat... Ma valjda je sve tu. Bez ikakve probne vožnje tovarimo na skutere po dvoje bisage od 20 litara i repnu torbu. Na stražnji nosač za kofer “zmijama“ zatežemo šator, nešto se bacilo pod prostrani prtljažni prostor i krenuli smo...

Umjesto rano ujutro, iz Zagreba smo “izjahali” u suton. S prosječnih 50-65 km/h klizimo kroz Slavoniju od sela do sela. Nameću se prvi zaključci da će to tako ići zapravo sljedećih 5000 km. Ubrzo smo shvatili da je puno ljepše voziti noću, jer je promet rjeđi, ali je i nevjerojatno hladno unatoč svoj motorističkoj opremi na nama.

Sljedeće jutro, poučeni prvim iskustvima, prepakiravamo kompletnu opremu, kao što će dani koji nadolaze pokazati, tek prvi put. Prvi dan, odnosno noć bili smo malo zbunjeni. Kamo skrenuti, zašto ovako i onako, ali nakon nekog vremena stigli smo u Košku, oko tri ujutro. Malo smo pojeli i na spavanje. Kako je tamo bio dio familije, malo smo ležernije krenuli, ali najvažnije je da smo se opremili ljutom slavonskom kobasicom i pršutom.

- Osijek! - uskliknuo je Josip u voki-toki.

Nakon zujanja po centru, opskrbili smo se hranom u megamarketu na izlazu iz grada te krstili naša kuhala na velikom parkiralištu pored trgovine. Cijelo vrijeme nailazimo na sitnice koje nam ne trebaju, a uočavamo što nam fali u našoj opremi.

Tako, primjerice, ni jednom u mjesec dana nisam upotrijebio pribor za jelo, nego bih uvijek jeo kuhačom kojom sam i kuhao, jer je pranje posuđa na nekom od izvora ili na benzinskoj pumpi jednostavno naporno.

Prolazimo Vukovar uz kratak odmor pored glasovitog vodotornja. Na hrvatsko-srpskoj granici, uz iščuđavanje carinika sa službenim policijskim yugom 45, dobivamo prve štambilje i dalje zujimo kroz noć.

- Moramo stati - čujem nervozni glas kolege.

Na livadi, usred noći, negdje u Srbiji, na jednom skuteru pali se lampica za ulje. U strahu zovemo mehaničara u Zagreb. Ništa se ne može na daljinu, kaže čovjek. Provjeravamo ulje, sve se čini u redu. I tad nam sine da pri prvoj promjeni ulja nismo resetirali brojač kilometara za servis. Pritiskom na gumbić lampica se gasi i slijedi mukotrpno sastavljanje motora.

Novi Sad - prva veća inozemna turistička destinacija. Iako je kasno, Josip se sjeća gdje je proveo nekoliko dana, ali je tamo nažalost bilo krcato pa smo odlučili voziti dalje za Beograd. U Novom Sadu noć smo proveli u motelu uz cestu uz pijane Ruse. Pred jutro dolazimo u grad famoznog ponoćnog kaskadera - Belog Fantoma - u Beograd.

Uz ljubazne naputke prolaznika stižemo do glavnog kolodvora, gdje ostavljamo prtljagu u ormariću koji se može zaključati.

- Pa niste valjda na tome došli iz Zagreba? - čujemo glas jednog taksista.

Nakon potvrdnog klimanja glavom čovjek se raspametio, a kad je čuo kamo idemo, jednostavno nas je morao odvesti u obližnju ćevapdžinicu, gdje smo dobili dragocjene savjete starog bikera i najbolju pljeskavicu koju sam ikad jeo.

Uputio nas je preko Smedereva, gdje je bio moto skup, prvi ove sezone, u organizaciji kluba Ulični borac (pozdrav Sveti i ekipi!). Pri dolasku smo se pozvali na njega i odmah su uslijedili topao doček i veća količina alkohola. Bilo je jako dobro, a iznenadilo nas je što tu nitko ne gleda registracijske oznake, nego samo vozila.

Prvo kampiranje prošlo je izvrsno, unatoč činjenici da smo otkrili kako nam fali pola dijelova šatora, što smo djelomično riješili improvizacijom. Budimo se na obali Dunava, okruženi brujanjem stotina motora. Bilo je tu svega, od starih tomosa do “pravih mrcina”. Zaključili smo kako bi bilo odlično da zapalimo vatru i tako uštedimo na plinskim kartušama. Nakon poduljeg nećkanja, jer smo ipak u parku, odlučujemo pitati milicajca smije li se to uopće, na što je uslijedilo protupitanje:

- Šta ja znam, je l' pališ doma vatru?

Potvrdno smo kimnuli glavama.

- Zapali onda dve, ovo je Srbija.

Nakon desetak ponuda za piće, klopu, pa čak i poslovnih prijedloga, krećemo preko Srebrnog jezera i Đerdapa uz Dunav, do bugarske granice. Susrećemo slovenske bikere i tada - smijeh! Naime, oni su put za koji je nama trebalo tjedan dana prešli u jednom danu. Naravno, i oni jure u Istanbul.

Slijedilo je kampiranje na Srebrnom jezeru tik uz bugarsku granicu. Ugodno smo se smjestili u šator na maloj uzvisini nekoliko metara od jezera, s prelijepim pogledom na njega, uz super večeru, i nakon prespavane noći krenuli dalje.

Opet problemi, jedan motor jednostavno ne vuče kako treba. Ponovno slijedi rastavljanje i pregledavanje, ali bez rezultata. Nakon vala panike došli smo do zaključka da je to zbog balkanskog goriva, što se pokazalo točnim. Nakon što smo motore počastili OMV-ovom stoticom sve je bilo u redu. Važno je napomenuti da nikakvih pravih mehaničkih kvarova nismo imali cijelih 5000 kilometara.

Rame uz rame s Dunavom, ulazimo u Bugarsku. Donedavno željezna zavjesa i vrata istočne Europe, danas - Europska unija. Promjena je drastična u svakom pogledu. Vozni park Bugara, koji nas nemilosrdno pretječu, kao da je iz nekog drugog vremena. Asfalt je mjestimično toliko popucao da jedva gmižemo bugarskim lokalnim cestama. Putevi su često toliko loši da bih razmislio da li autom proći kroz vodom potopljenu cestu. Ipak, opruge naših mališana upijaju rupe i guraju kroz lokve vode. Svi nam mašu i na nama polurazumljivom bugarskom štošta dovikuju. Priroda je predivna. Cestice nas vode kroz mala sela s drvenim kućicama na strmim obroncima visokih planina kroz koje polako pratimo cestu prema Sofiji.

 Uskoro se susrećemo s dilemom. Na putu nam se prepriječila Stara planina - brdo s prijevojem na 2500 metara visine. Put okolo, zaključujemo, predug je, i tako počinje naš spori uspon. Skuteri, natovareni opremom za mjesec dana kampiranja, polako gutaju metre. Uz veliki napor malog motora i zračno hlađenje, zastajemo svako toliko da ne damo motorima priliku da se pregriju i ostave nas usred planine, gdje je jedina pomoć moguća od rijetkih ruskih terenaca koji svako toliko proklimaju pored nas.

Nakon sati i sati provedenih u upoznavanju svakog milimetra te strme ceste, vožnje brzinom od 10 do 30 km/h, čeka nas vrh prekriven snijegom. Nagrađeni smo predivnim pogledom na Bugarsku.

Sljedeća etapa nije ništa lakša, jer čeka nas spuštanje do Sofije. Skuter cijelo vrijeme “koči” motorom i opire se gravitaciji, kočnice su u akciji non-stop. Izmjenjuju se stotine serpentina i živci vape za odmorom, i tako dolazimo do vrata Sofije. Šarolik je to grad, prepun kontrasta. Izmjenjuju se bogatstvo i siromaštvo, kapitalizam i komunizam, islamski minareti i pravoslavni crkveni tornjevi. Mrtvi umorni, bauljamo gradom i tražimo prenoćište primjereno našem džepu.

Nakon noći provedene u podrumskoj sobi, točnije u kupleraju, samo nešto većoj od kreveta, bez struje i prozora, švrljamo po gradu i upoznajemo mnoštvo srdačnih Bugara te, začudo, mnogo Hrvata. Izmjenjuju se kulturne znamenitosti i noćni klubovi.

Na putu za Plovdiv jedan nas je neugodan doživljaj upoznao i s mogućom mračnom stranom te zemlje. Neosvijetljena lokalna cesta Sofija - Plovdiv. Promet je iznimno rijedak. Nakon nekog vremena uočavamo bijeli kombi s “plavim” farovima koji već podulje vrijeme vozi iza nas, što je čudno kad se uzme u obzir da nas svi pretječu s oko 100 km/h. Mi stajemo, staje i on, mi vozimo vozi, on za nama. U jednom trenutku, kad je postalo jasno da nas prati, naglo stajemo i okrećemo se u suprotnom smjeru. Najcrnje misli su se ostvarile kad se i kombi okrenuo za nama. To se više nikako nije moglo objasniti kao slučajnost.

S ceste se ne može nikamo jer smo okruženi šumom, nigdje ni žive duše. Bježanje je apsolutno nemoguće automobilu koji je nekoliko puta brži od nas. Pokušali smo ugasiti svjetla, što nas je učinilo nevidljivima, ali to je rezultiralo čekanjem kombija da ih ponovno upalimo, jer nismo mogli voziti po mrklom mraku. Opcije se vrte kroz glavu i nakon nekog vremena, odmah nakon zavoja, pojavljuje se poljski put. Tu smo skrenuli na makadam i vozili do neke stare tvornice. Ugasili smo motore i čekali, koliko smo ocijenili da je dovoljno vremena da “kombi” dođe za nama ili odustane i nastavi dalje. Više ga nismo vidjeli. Što je htio, misterija je za koju smo sretni što će to i ostati.

Plovdiv se pokazao kao prekrasan grad, meni puno ljepši od Sofije. Moderniji, s puno kulturnih sadržaja, mladih uličnih zabavljača i ulicama prepunima kafića i restorana.

Preostaje nam duga dionica bez velikih gradova sve do Istanbula. Pljuskovi nas prate u stopu i kulminiraju jedne noći provedene u šatoru nedaleko od Edirnea u polju, kad je sve što imamo promočilo, a motori spakirani na zemlji natopljenoj vodom jednostavno su popadali u žitko blato. Prava je avantura bila izvući natovarene skutere kroz duboki glib do asfalta. Motori zapinju svaki metar pa jedan drugog guramo iz blata. Kile mokre zemlje lijepe se za vitalne dijelove i tamo se stvrdnjavaju na visokoj temperaturi motora. Ubrzo više guramo nego vozimo. Na prvoj benzinskoj ispiremo blato iz finih pogonskih dijelova skutera i vozimo dalje. Nakon nekoliko sati slična stvar - uletimo na friški sloj cementa uz cestu, a nakon mukotrpnog čupanja skutera na tvrdu podlogu slijedi “tuširanje” i nas i opreme, šmrkom, na jednoj od benzinskih.

Jednostavno smo premokri i preumorni da danas dođemo do Istanbula, stoga se zaustavljamo u obližnjem motelu. Nema soba, nema parkinga, nema doručka... dok konobaru pogled ne zastane na našim tablicama. Šmugne do šefa i nešto prošapuću. Ubrzo do nas dođe stariji gospodin i na tečnom hrvatskom dogovorimo najbolji smještaj i klopu za “zemljake”.

Mokri i smrznuti ulazimo u Istanbul. Probijamo se kroz grad od 12,5 milijuna ljudi do centra puna četiri sata. Spoj cesta s po 10 traka i malih, strmih tisućljetnih uličica starog Konstantinopola, u kombinaciji s turskom kulturom vožnje, višesatni ulazak u grad čini pravim paklom. Vozački svijet potpuno drukčiji od našega u kojem postoji samo jedno pravilo, a to je pravilo većeg i bržeg, nama nikako ne ide na ruku.

Umorni i mokri naposljetku stižemo u hostel podno Aje Sofije, u samom centru grada. Ujutro sunce i druga slika Istanbula polako se oblikuju u našim glavama. Taj “megaturistopolis” nikad ne spava. Bujice turista obilaze brojne znamenitosti od 0 do 24 sata. Uz uživanje u pješačenju, spremamo se za posljednji korak, most preko Bospora.

Rano ujutro sjedamo na skutere i probijamo se kroz grad do samoga ruba Europe. Naplatne kućice su iza nas i vozimo se preko jedinog mosta na svijetu koji spaja dva kontinenta. Zaustavljamo se na azijskoj strani puni dojmova.

Dojmova na koje ćemo se osvrnuti u drugom dijelu priče, priče o povratku u Zagreb.

Tehnički detalji

• Skuterima do Istanbula