Ante Stanković - Najstariji aktivni motociklist kojeg smo upoznali - Magazin

Članak | Ante Stanković - Najstariji aktivni motociklist kojeg smo upoznali

2018-12-03 , Autor: Ante Radić, Slike: Petar Santini i privatni album

Vitalni 86-godišnjak iz Samobora gotovo svakodnevno koristi Kawasaki Z 750 S, a kaže da će tako i nastaviti, i to sve dok ima - osjećaj za ravnotežu

I dok je njegovim vršnjacima najveći doseg lagana šetnja, i to ne po jakom suncu, vitalni 86-godišnjak svoje slobodno vrijeme provodi vrlo aktivno, na dva kotača! Trenutačno se u njegovoj garaži nalazi Kawasaki Z 750 S iz 2006. koji na brojaču ispisuje 45.000 km - promatramo ga iz blizine i zaključujemo da je u vrlo urednom stanju, bez tragova pada. Detaljniji pogled na 'dekl' otkriva i nekoliko manjih riseva, no vlasnik objašnjava: "To je od prevrtanja motocikla u mjestu, ništa strašno, trenutak neopreza na parkiralištu."

Saznajemo i da je Ante prvi vlasnik Kawasakija, što bi značilo da godišnje prevali oko 4000 km. Znači, više od hrvatskog prosjeka! "Zdravlje me dobro služi, uredno prolazim liječnički pregled i vozačku dozvolu obnavljam svake tri godine, zbog ograničenja vezanog uz vid", objašnjava nam Ante, a pogled nam pada prema ručici gasa na čijem je kraju analogni tempomat, sasvim obična polugica koja olakšava doziranje gasa.

"Jedini zdravstveni problem koji imam vezan je uz tetive, nakon dugotrajne vožnje pojave mi se plikovi na zapešću i ruka počne oticati. To mi se počelo događati prije šest-sedam godina, liječnici su me uvjeravali da je operacija neizbježna, no nisam ih poslušao", smije se Ante i zadovoljno zaključuje kako je problem riješio za 50-ak kuna, ugradnjom spomenute polugice koja mu olakšava doziranje gasa. Uz to, primjećujemo da je ugradio i grijače ručica, zbog ugodnije vožnje hladnijim danima, a tu su i bočni crash-barovi, ugrađeni preventivno, kako bi smanjili oštećenja uslijed eventualna pada.

Na sreću, u svojoj poduljoj vozačkoj karijeri gospodin Stanković nije imao ozbiljniju nesreću te se iskreno nadamo da do nje neće ni doći, kada već nije. "Motocikl koristim prvenstveno zbog užitka u vožnji, u pravilu ne jurim, iako sam jednom Kawasakiju odvrnuo gas do kraja i uhvatio oko 230 km/h, na dijelu njemačke autoceste gdje je to dopušteno", samozatajno se smije ovaj simpatični inženjer strojarstva, dok vodimo ugodan razgovor na terasi njegove kuće uz hladan sok i osvježavajući povjetarac koji dopire iz samoborskog gorja.

Korak po korak vraćamo se u prošlost, pa saznajemo da je prije Kawasakija Z 750 S također vozio Kawasaki, ali model ER-5. Kako to obično biva, slabašni naked ubrzo je 'prerastao' i njegove performanse ga nisu zadovoljavale, pa je pukim slučajem ponovno odabrao Kawasaki, ali dvostruko snažniji. Dodaje da načelno nije obožavatelj japanskih motocikala, ali priznaje da su kvalitetni i pouzdani, i napominje da nije imao baš nikakvih tehničkih problema sa svojim 'zekanom'.

U 80-im godinama prošlog stoljeća vozio je ono što je tada bilo dostupno i financijski prihvatljivo, a to je bio MZ 250 ETZ. Izmijenio ih je više od nekoliko, a na jednom od njih koji je bio opremljen prednjom disk-kočnicom, pao je pri maloj brzini te 'poljubio' pod na glavnom samoborskom trgu. Kako naglašava, u ono doba svaki je motocikl trebalo dobro upoznati, saživjeti se sa strojem, a tek zatim iz njega izvlačiti maksimum. "Autoškola, polaganje A-kategorije? U mojoj mladosti taj je pojam podrazumijevao poznavanje teorije, a zatim je pred komisijom trebalo odvoziti osmicu i to je to", prisjeća se Ante svoje mladosti, ali i pristupanja tzv. tehničkom pregledu koji je bio prava smijurija. Naime, tadašnji 'milicajac' bi letimičnim vizualnim pregledom ustanovio da je 'sve na broju' i to je bilo sve! Naime, tada su motocikli bili relativno rijetka pojava na cesti, a o tehničkim detaljima svakog pojedinog modela organi reda jednostavno nisu imali pojma.

"O tehnici vožnje, ja i moji vršnjaci nismo imali prilike od koga učiti. Literatura zapravo nije ni postojala. Jednostavno, bili smo samouki, iskustvo smo stjecali metodom pokušaja i pogrešaka, a zaštitna oprema bila je više no skromna. U počecima, kacige zapravo niste imali gdje kupiti, pa smo nosili kožne kape, slično kao i piloti dvokrilaca", prisjeća se Ante i priznaje da se najviše boji oduzimanja prednosti i nepreglednih križanja iz kojih uvijek vreba opasnost. Zbog toga izbjegava vožnju gradskim sredinama, preferira otvorenu cestu, i uvijek vozi okolnim putevima.

Njegov prvi motocikl bio je Norton 16H 500, iz 1937. godine. Dobio ga je kada je imao 23 godine i s njime proveo mnogo lijepih trenutaka, u što smo se uvjerili prelistavajući stari fotoalbum. Prisjeća se i njegove legendarne pouzdanosti, uostalom bio je to službeni motocikl britanske vojske u Drugom svjetskom ratu: "Jednom prigodom vozio sam se prema Jadranu i tijekom pauze na Rastokama zaključio sam da bi trebalo podesiti ventile. Vrlo jednostavan postupak, uzeo sam alat u ruke i krenuo. Međutim, na jednom vijku primijenio sam previše sile i pukao je. Bio sam ljut na sebe, ali zamislite, Norton je još tjednima vozio bez većih problema. Pazite, tjednima! Bio je to izuzetno robustan i mehanički nekompliciran stroj kojeg se uvijek rado sjetim."

Čovjeka s ovako dugim vozačkim stažem upitali smo ima li kakvu poruku ili savjet za mlade vozače? "Uvijek gledajte točno tamo gdje želite ići, ne fiksirajte pogled u objekt koji vam se ispriječio, jer ga tako nećete uspjeti izbjeći. Isto tako, nikad nemojte dopustiti da motocikl upravlja vama, vi uvijek morate kontrolirati situaciju, baš kao jahač konja", zaključuje Ante i dodaje da bi polaznike u autoškolama trebalo podučiti tehnici obrnutog upravljanja (counter-steering), dok bi ih na posebnim tečajevima trebalo pobliže upoznati s riskantnim situacijama i načinima kako ih izbjeći. Također, smatra da bi vlasnike vrlo snažnih motocikala, na liječničkim pregledima trebalo podvrgnuti dodatnim psihološkim testovima gdje bi se ispitivala sklonost rizicima i promjenama karaktera. Uvjeren je da bi to itekako pogodovalo smanjenju teških nesreća i tragedija na cestama!

Zajednica | Komentari