2011-01-17 , Autor: Kristijan Tićak, Slike: GEC

Godina je 1990. Nelson Mandela nakon 27 godina robijanja napušta zatvor Victor Verster u Cape Townu, hladni rat ulazi u završnu fazu, Sovjeti i Amerikanci pregovaraju, polako i sigurno raspada se država bratstva i jedinstva - Jugoslavija. Da, i Zapadna Njemačka je u finalu Mundijala u susjednoj Italiji nokautirala favoriziranu Argentinu i (opet) osvojila naslov svjetskog prvaka u nogometu.
Jednom 16-godišnjaku ti događaji bili su jednako važni kao i jučerašnji ručak. Ma kakvo povijesno razdoblje i početak novoga doba!? Bitni su bili Snap i njihova pjesma „I've got the power“. Taj hit je tada bio sve! A kako bi mi tek uz tu pjesmu dobro stajao i najpoželjniji motocikl tadašnjice - suzuki GSX-R 1100, i to u plavo-bijeloj boji! Taj je zbilja imao snagu! Da, tada su postojale dvije vrste frajera - oni koji voze motore i oni koji voze GSX-R 1100.

Jednog toplog nedjeljnog jutra na osječkoj tržnici auta, sredinom te famozne 1990. godine, ugledao sam prvi suzuki GSX-R 1100 u crveno-crno-bijeloj kombinaciji. Vlasnik je bio nekakav Vinkovčanin zvan Šile, koji je izgledao kao da je dojahao ravno sa snimanja vesterna „Silverado“ - zarastao, neobrijan, mrkog pogleda, s cigarom u ustima, u kožnoj jakni identičnih „ratnih boja“ u kojima je bio i njegov motocikl. Pardon, ne motocikl, nego GSX-R.

Gixxer je bio nov, nisam ga takvoga do tada vidio ni u službenim Suzukijevim katalozima! Nije imao ni 1000 km, a Šile se za koji dan spremao put Grobnika, na posljednji veliki motociklistički događaj u tadašnjoj državi - Veliku nagradu Jugoslavije.

Rasplinjači, "puni" diskovi i uski stražnji kraj - ne budi li vam ovo neke lijepe uspomene?

Ni Šile, a ni njegov gixxer, nažalost, nisu stigli do Rijeke. U zanosu vožnje na autoputu Šile je previdio jednu hondu bol'dor. Uglavnom, suzuki je ostao ležati na cesti sa slomljenim okvirom, strganih oplata, a njemu - na svu sreću - nije bilo ništa. Al' baš ništa, i to tko zna kakvim čudom!
Nastala je mala rošada, GSX-R-ova zamjena - tzv. Grbavi R za taj novi iz '90. Bilo je tu i malo varenja aluminijskog okvira, u tehnici znanoj kao „pod praškom“ te pokušaja krpanja uljnog hladnjaka. Šiletov GSX-R 1100 ubrzo je bio spreman za nove pohode. Doduše, promijenio je vlasnika, imao je vareni okvir koji je uvijek iznova pucao - na varu, a nije više bio ni onako lijep! Nestale su sve oplate i krasne grafike, suzuki je izgledao kao da je preživio snimanje „Mad Maxa 2“. No, što je najvažnije, još je pružao ono za što je napravljen - silinu 143 KS čiste brutale.

Brutale koju je 1990. isprobao i jedan 17-godišnjak. Tadašnji vlasnik, popularni Rene, jednog mi je dana ničim izazvan bacio suzukijev ključ u ruke i rekao: „Pazi samo kako frčeš gas, nije ti to taj tvoj bicikl od šesto kubika! I nemoj preko tri glave!“

Drhtavih koljena zajahao sam R, upalio ga, ubacio u prvu brzinu i krenuo. Agregat je siktao na praznom hodu, svaki dodir ručice gasa tjerao je kazaljku brojača okretaja na 6000. Kakvo čudovište!
Sjećam se, upravljač je bio nisko, imao sam osjećaj kao da je na donjem mostu prednjih vilica. Nakon što sam motocikl dobro „ispipao“, napokon sam opalio po gasu. A kako drukčije nego - do kraja!
Prva - 120, druga - 170, treća - 210 km/h! Pri ubacivanju u četvrtu zastao sam i otpustio ručicu gasa. Kočenje! Gori crveno na semaforu. Jedva sam stao. Da, to je bilo posve novo iskustvo. S kakvom je samo lakoćom taj motocikl hvatao brojku od 200 km/h. Sportaši bi rekli - bez kapi prolivenog znoja, i to u gradu, onako, od semafora do semafora. Ajde, dobro, što u prvoj ide kao sumanut, to su mogli i neki drugi motocikli. Nego, kako je vukao u drugoj! Imali ste dojam da će raspoloviti cestu pod vama kolika je bila ta njegova uraganska snaga.