Članak | Sjeverni Vijetnam - Poslijednja stanica; čežnja
Svatko ima svoje putovanje života, a moje se zove sjeverni Vijetnam. Ovo je priča o tajanstvenoj planinskoj regiji, cestama koje to zapravo nisu, o ljubaznim ljudima, radoznaloj djeci i jednoj malenoj, hrđavoj hondi
U Bac Yenu smo morali, doduše, obnoviti svoj zavjet, jer prednja je kočnica popustila do te mjere da je zaustavljanje bilo više nogama i rukama nego snagom diska. Kad sam mislio da sam sve riješio, otkrio sam da u mom paketu rezervnih dijelova nema tekućine za kočnice. Nju je Anh Wu zaboravio. Situaciju je spasio američki veteran koji je nakon rata ostao živjeti u Vijetnamu. U njegovom dvorištu je pravi mali automehaničarski pogon - kardani, osovine, motori, mjenjači, lanci, okviri, šasije. Zapravo „šrot“ koji je u ovom dijelu svijeta pravo blago.
Sljedeći dan sam krenuo u završni dio svoga putovanja. Sunce je narančasto, nalik na užarenu košarkašku loptu, a pokraj mene teče rijeka na kojoj su ploveće kuće. Na cesti širine nešto većeg hodnika u stanu kreću se djeca, kokoši, volovi, psi. Iz nje raste bambus, banane, šećerna trska, egzotično voće. A ljudi? Ljudi se samo smiju. Osmijeh im ne silazi s lica i to je ono što će mi, uz brojne slike iz prirode, zauvijek ostati u sjećanju. Slike koje kao da su iz nekog drugog života.
Naravno, na kraju se pitate i što je bilo s Rosinom? Prešla je 2000 kilometara a da nije „kihnula“ i vratila se na početak priče. Gospodin Wu dočekao ju je u istoj onoj mračnoj i sablasnoj ulici. Preuzela su je dvojica dječaka s priborom za pranje. Kažu, večeras dolaze novi turisti pa mora biti spremna za novu turu. Da ih pričekam pa da im kažem? Ma, zapravo neću. Ako im kažem da izgled nije sve, ubit ću im famozni osjećaj neizvjesnosti, a to ne želim. Možda je bolje da ih Wu ohrabri onom „lovačkom“ da su karike i cilindar upravo prošvercani iz Indonezije.
Ovdje može biti i vaš oglas!
Zajednica | Komentari