2008-11-20 , Autor: Peter Mayer, Slike: Ducati

Prisjetimo se 1993. Ducatijevi inženjeri iz okvira modela SS „čupaju“ svoj najjači zračno hlađeni V2 obujma 900 ccm i ubacuju ga u čelični okvir sportskog modela 888. Nova skulptura dodatno se aranžira u već prepoznatljivom stilu nakeda i uspjeh ne izostaje. Monster 900 ostao je do danas poseban jer je kao rijetko koji model ujedinio sve ducatiste - od tradicionalnih pa sve do obožavatelja orijentiranih prema lifestyleu i sportu.
Vrijeme teče, jesen je 2008. Opet se sve vrti oko voluminoznog, zrakom hlađenog dvocilindarskog L-motora iz Bologne. Agregat poznat iz atraktivnog funbikea hypermotarda, obujma 1079 ccm, s dva ventila po cilindru, ponovno počinje ujedinjavati Ducatijevu scenu nakeda. Svi zajedno osjećaju da se veliki monster vraća svojim korijenima. Hladnjak tekućine, debela i uz okvir svijena crijeva, glatke i sjajne vanjske površine cilindara - od 2001. godine tehnička unapređenja donijela su podosta razdora i na kraju urodila bojkotom kupaca tehnički najnaprednijeg i najvećeg monstera pod kodnom oznakom S4.
Jasan znak da je vrijeme za povratak izvornoj filozofiji zračnjaka uz manje tehničke dorade.
Čelični cjevasti okvir ostao je stara priča, baš kao što motor još služi kao nosivi dio. Novost je da je stražnji kraj sad izrađen od legure aluminija i može ga se odvojiti od ostatka okvira. Stražnji amortizer pozicioniran je centralno, bez polužja, 15-litreni spremnik goriva znatnim dijelom se proteže čak ispod sjedala, a oblik i konstrukciju dvostrukih ispušnih topova već smo vidjeli sredinom ove godine na manjem modelu „čudovišta“. Ipak, po dobroj staroj Ducatijevoj tradiciji, manji monster ostao je rezerviran za jeftinija tehnička rješenja, dok kod velikog štednja ni dalje nije prioritet.
Masivna jednostruka stražnja vilica, prednja vilica upside-down podesiva po svim parametrima ili pak radijalne hidraulične armature spojke i prednje kočnice - Ducati je već u početnoj izvedbi ponudio vrlo pristojnu opremu.
Sa 383 ccm obujma razlike spram modela 696, monster 1100 vratio je i dio svoga samopouzdanja „urlikom“ koji ni klapna u ispušnom sustavu ne može prigušiti. Dakako, ducati ne bi bio pravi talijan kad bi dopustio da mu netko „začepi gubicu“, pa radilo se i o njegovim konstruktorima. No, nevidljiva ruka zakona ipak je uredila dotjerivanje nekih elementa, poput recimo - suhe spojke. Veselo zveckanje njezinih suhih lamela izolirano je zatvorenim bočnim poklopcem, dok se otvoreni može pronaći u Ducatijevoj dodatnoj opremi.



Upravo je pritisak spojke prva u nizu radnji prije kretanja u vožnju. Ubacivanje u prvu brzinu i krećemo! Samo će rijetki primijetiti da je zbog dužih prednjih vilica i stražnjeg amortizera monster porastao četiri centimetra, jer visina sjedala od 810 mm većini je Europljana sasvim prihvatljiva.
Vidi se da se poradilo i na poboljšanju ergonomije. Sjedi se uspravnije, a vozač je osjetno manje opterećen u usporedbi s modelom 696, pa je osjećaj razvučenosti preko spremnika goriva napokon nestao. Ukratko - na monsteru 1100 sjedi se puno aktivnije i sportskije, ali ujedno i vrlo komforno. Od naslijeđa staroga modela ostao je još samo čudno svijeni upravljač koji u duljoj vožnji zna umoriti ručne zglobove.
Motor osvaja već od prvih trenutaka. To je ono što je prije nedostajalo i upravo za takvim agregatom monster je vapio godinama. Počinje s minimalnim zatrzavanjem ispod 2000 o/min, a nakon toga kreće strujanje čarobne magije velikog obujma. Moćno i suvereno V2 s cilindrima pod kutem od 90 stupnjeva vuče poput divovske lokomotive. Nema ni traga gladi za visokim okretajima jer sve se odvija u donjoj polovici radnog područja. Puni nastup iz niskih okretaja potpuno zasjenjuje činjenicu da zračnjak razvija samo 90 KS.
No, broji se „udarac iz podruma“, a sve ostalo u ovom trenutku pada u drugi plan. Čak i vrlo važne činjenice poput meke spojke koja se dobro dozira, svilenog primanja gasa, lako izmjenjivih brzina u mjenjaču ili pak malih vibracija prepričavaju se tek satima nakon prvih iskustava iz vožnje.
Ciklistika nije doživjela znatnija osvježenja, jer monster se i dalje vozi naglašeno preko prednjeg kraja. Lakoća upravljanja i prebacivanja iz zavoj u zavoj vrlo je slična kao kod manjeg člana iste obitelji, iako je širina stražnje gume sa 160 povećana na 180.
Kočnice se doziraju vrlo precizno, za razliku od prethodne generacije, kad je osjetno nadostajalo povratne informacije. Nje nimalo ne nedostaje ni od ovjesa. Prednja vilica upside-down i stražnji monoamortizer usklađeni su uobičajeno ducatijevski, tj. tvrđe, no još dovoljno komforno da bi se monster koristio i u svakodnevnoj vožnji. Naravno, prednja je vilica podesiva po svim parametrima - tvrdoći opruga, povratu i kompresiji - dok se stražnjem monoamortizeru namještaju tvrdoća opruge i povrat.
Ovjes čini razliku između monstera 1100 s oznakom S i onoga bez nje. Ohlinsove komponente i mnoštvo dijelova izrađenih od karbona zasigurno će dodatno podebljati svotu koja u ovom trenutku za hrvatsko tržište još nije poznata. No, mnogo je važnije od toga da je monster na pravom putu, putu povratka na staze slave i to zato što se vratio - svojim korijenima.