2008-10-29 , Autor: Andreas Bildl, Kristijan Tićak , Slike: Sdun, fact, Baumann

Kada je početkom svibnja 2007. crvena diva iz Bologne „zakoračila“ u Motorradov garažni prostor, nitko nije ostao ravnodušnim! Erupcija oduševljenja bila je jednako zastupljena kao i skepticizam, jer urednici i testni vozači još uvijek ne mogu oprostiti promjenjivu ćud njegova prethodnika 999. Njegovi sitni kvarovi i neispravnosti sve su vozače dovodili na rub ludila, jer gotovo svatko tko se otisnuo na nekakav put, gotovo redovito je - da bi se vratio u redakciju - morao potražiti alternativne načine.



No, Ducati je nakon uručivanja 1098-ice na test izdržljivosti službeno izjavio kako kvalitativne nedostatke prethodne serije sada čvrsto drži pod kontrolom. Stoga se od samoga početka krenulo žestokim tempom - usporedni test klase 1000, odmah potom Master bike pa Alpen Masters.
Upravo na posljednjem, 1098 je pokazao koliko je ekstreman njegov karakter. Naporna pozicija sjedenja, tvrda spojka, još tvrđi stražnji monoamortizer, mekana prednja vilica te na kraju svega - izuzetno agresivna prednja kočnica. Ne, 1098 nikada nije bio predviđen za svakodnevicu, a to su kasnije potvrdile i mnoge bilješke u dnevniku vožnje. „Vožnja gradom je pakao!“ ili „Moji ručni zglobovi su prestari za taj motocikl“ samo su neki od mnogobrojnih komentara na tu temu. Također, vozače su smetala i potpuno nefunkcionalna bočna ogledala, slaba zaštita od vjetra, pretvrdo sjedalo te - neprestano nadosipavanje ulja u motor. Nedostojno za jedan tako ekskluzivni proizvod je i rijetko viđena skupina toliko različitih vijaka na oplatama. Naime, time je posao skidanja oplata znatno otežan, što je - s obzirom da su i 916 i 999 imali iznimno praktične brzopotezne kopče pomoću kojih ste u trenu „ogolili“ motocikl - potpuno nerazumljivo.
Ipak, mora se reći da je sa 1098-icom bilo i vrlo ugodnih druženja, osobito ako se sjetimo vožnje trkaćom stazom. Impresivno snažan dvocilindrik kroz cijelo radno područje tiska poput „nuklearke“, a što se više približava crvenom području, „pluća“ mu sve više rastu.
Zaista, snage i okretnog momenta tom motociklu uistinu ne nedostaje, baš kao ni siline na prednjim kočnicama. Brembov kočni sustav osjetljiv je i na najmanji dodir, a na svim usporednim testovima čak su ga i profesionalci ocijenili preagresivnim.
Također, preagresivno je ocijenjena i potrošnja. Na dužim turama izmjereno je u prosjeku sedam litara na prijeđenih 100 km, što samo po sebi ne bi bilo loše da se na modelima 916 i 999 u prosjeku nije mjerilo čak i po dvije litre manje. Uz nešto višu potrošnju i mali spremnik goriva obujma 15,5 litara vozač ducatija na autocesti cijelo vrijeme mora biti koncentriran na čitanje udaljenosti do sljedeće benzinske crpke. Dvaput su se testni vozači i precijenili u ostatku količine goriva u spremniku, no kako to obično biva - svako zlo za neko dobro. Čak i nakon što je spremnik bio potpuno „suh“ u njega nije stalo više od 14,6 litara što govori da je nešto manji nego što tvornica deklarira.
Uz to, nešto viša potrošnja vrlo vjerojatno je povezana s nemogućnosti motora da za hladnijeg vremena uspostavi radnu temperaturu tekućine za hlađenje. Zimi, za vrijeme vožnje magistralnom cestom, nemoguće je bilo zagrijati tekućinu u rashladnom sustavu iznad 55 stupnjeva. Rastavljen je cijeli sustav, provjeren termostat i senzor, te naposljetku i cjelokupna elektronika, no kvar nije pronađen. Slična je sudbina zadesila i nagli nestanak svjetla. Uslijed korozije kontakti su otkazali poslušnost, pa se stalni pritisak na svjetlo „ablend“ pokazao jedinim načinom da se usred noći doputuje do kuće. Kako se kasnije u servisu pokazalo, za taj je kvar bilo dovoljno tek malo kontakt sredstva i kvar je uklonjen.
Ducati ostavlja mjesta mnogim snovima. Jedan od njih je i smještaj prtljage. Naime, zbog omanjeg sjedala torba mora biti skučenih dimenzija, a budući da je spremnik izrađen od plastike, mogućnost montaže magnetne tank-torbe je isključena. Stoga se pri kupovini tank-torbe morate ograničiti na one koje se pričvršćuju vezicama.
Povrh toga, onima s tanjim živcima naročito je teško bilo tijekom zimskih mjeseci. Rashladna tekućina nije mogla postići radnu temperaturu, a elektropokretač je katkad „štrajkao“. S posljednjim atomima snage pomjerao je klip preko gornje mrtve točke, no u većini je slučajeva pobuđivao V2 na rad.



Uz sve navedene nedostatke, Ducati je unutar međubilance na koncu ipak imao tek jedan izvanplanski posjet servisu. Dogodilo se to na 17.016 km kada je otkazao relej pumpe za gorivo. Unutar dva redovita servisa (servisni su intervali za svaku pohvalu - svakih 12.000 km) na garanciju je izmijenjen senzor za temperaturu zraka (kao mogući uzrok za visoku potrošnju i nemogućnost uspostavljanja radne temperature) te već spomenuti relej pumpe. Nažalost, nismo imali vremena isprobati ima li izmjena senzora za temperaturu zraka učinka na smanjenje potrošnje. U tome nas je omeo osjetno ozbiljniji kvar. Puknuti je klip poslan na analizu te su naručeni svi dijelovi neophodni za popravak. Diva na kraju ipak mora ostati živa.

KVAROVI

Prvih 25.000 km za ducati 1098 trebali su ustvari biti vrlo bezbrižni. No, „vrag“ je od samog početka dolazio po svoje što je već na 12.832 km bilo primjetno! Naime, otad su započeli problemi s otkazivanjem svjetla, a na 17.061 km otkazao je i relej pumpe za gorivo. Detaljnim pregledom u servisu utvrđena je korozija na releju, te se može pretpostaviti da su slični problemi zasigurno bili i krivcem za nekoliko iznenadnih „gašenja“ prednjih reflektora.
Takve nam „smicalice“ nisu strane, jer već je i prethodnik 999, koji je test od 50.000 km svladao uz mnoge probleme s instalacijom i strujom, pokazivao sklonost tim kvarovima (na gotovo istoj kilometraži istovjetan kvar releja za elektronsko ubrizgavanje nastao zbog njegove nedovoljne zaštite od vode).



Ipak, dok je kod 999 to bio tek uvod u elektroničke zavrzlame, 1098 je na tom kvaru prestao s neugodnim iznenađenjima, pa je napredak u tom segmentu ipak vidljiv.
Na 25.948 km većina najzahtjevnijih testova i usporedbi ostala je za njim, a trebalo je još samo dovršiti test preporučljivih guma i dva zamjenska ispušna sustava. Upravo na tom posljednjem, za vrijeme kruženja Nurburgringom V2 je počeo gubiti na snazi, a vrtnja je postajala sve tromijom. Naposljetku se iza motocikla pojavila i pozamašna dimna kulisa pa je test prekinut. 1098 je u ovlašteni servis „dostavljen“ kombijem, a odmah sljedeći dan sve je rastavljeno do najsitnijih detalja. Dijagnoza - puknuće klipa po njegovoj cijeloj dužini! U sredini klipa, jedan komadić već se sasvim odvojio i samo ga je glava klipnjače spriječila da ne upadne dublje u motor te učini još veću štetu. Budući da je motor 1098 tijekom cijelog dosadašnjeg testa ostao u potpuno serijskom stanju, bilo kakva predbacivanja povećanom broju okretaja ili tuniranju ostaju isključena. Puknuti je klip već na putu u Bolognu, a Ducati je obećao da će se u što kraćem roku očitovati o tome kvaru.