2008-02-23 , Autor: Damir Pritišanac, Slike: Nada Blažević

Godine 1926. braća Bruno, Marcello i Adriano Ducati osnovali su firmu u predgrađu Bologne koja se bavila električnim prijenosnicima, odnosno kondenzorima za rad i opremu. Njihova se tvrtka iz dana u dan širila pa je ubrzo njezino poslovanje nagrađeno priznanjem kojim je dobila status međunarodne industrijske zajednice. Budući da su poslovno udružena braća željela izgraditi industrijski i tehnološki centar u Bologni, 1. lipnja 1935. položen je kamen temeljac za današnju tvornicu Ducati u Borgo Panigaleu. Osim toga, u tom je razdoblju tvrtka znatno napredovala i otvorila urede u Londonu, Parizu, New Yorku, Sidneyju i Caracasu.



No, nažalost, ratni vihor ih nije zaobišao pa je 1944. tvornica sravnjena sa zemljom. Usprkos svemu, braća Ducati nisu pokleknuli pred tim nevoljama, nego su hrabro krenuli dalje pa se 1946. „rodio“ njihov prvi motocikl cucciolo 48 (u prijevodu psić). Cucciolo nije bio ništa više nego četverotaktni motor obujma 48 ccm, pričvršćen za okvir bicikla. Nadalje, bio je hlađen zrakom, s dvjema brzinama te Weberovim rasplinjačem od devet milimetara. Italija ga je oduševljeno prihvatila i to je označilo početak stvaranja motociklističke dinastije. Do sredine 50-ih Ducati je proizveo mnoge za ono vrijeme prestižne modele motocikala kao, primjerice, ducati 98, cruiser, marianne i sulir (torpedo).

Godina 1954. ostat će zlatnim slovima zapisana u Ducatijevu povijest jer je tada u njegove redove stupio inženjer Fabio Taglioni, otac desmodromica. Konstruirajući prije svega motocikle originalnih tehničkih karakteristika i zapanjujućih dizajnerskih izvedbi te radeći poglavito na trkaćim motociklima, strelovitom brzinom postaje mitom svjetske motociklističke scene, a kvalitetu je pokazivao i sudjelujući na dugim utrkama, kao što su Milano - Taranto i Giro d'Italia.



Šezdesetih godina prošlog stoljeća, na čelu s Taglionijem, u toj talijanskoj tvrtki započinje vladavina desma. Iz tog doba poznati su modeli diana, monza, aurea i mach 250. U sedamdesetima, pak, Ducati dvocilindarskim desmodromicom 750 - koji je bio povjeren Paulu Smartu i Brunu Spaggiariju - na natjecateljskim stazama niže uspjehe. Tako osvojivši prva dva mjesta 1972. pobjeđuju na utrci 200 milja Imole. Od proslavljenih Ducatijevih trkača iz tog vremena prisjetit ćemo se Mikea Hailwooda, koji je 1978. u Silverstoneu - unatoč padu u posljednjem krugu - na ducatiju 900 osvojio treće mjesto.

Sljedeće desetljeće, osamdesete, donosi mnoge promjene, ali i napredak. 1983. Ducati su preuzeli Claudio i Gianfranco Castiglioni, čime postaje dio grupe Cagiva. Tako se našao u rukama dvojice velikih ljubitelja utrka koji su ga doveli do superbikea. Iz tog vremena pamtimo vrhunskog vozača Marca Lucchinellija na ducatiju 750 F1 i njegove uspjehe na stazi u Daytoni. Ducatijeva će povijest zauvijek biti neraskidivo vezana sa svjetskim moto prvenstvima jer, da njega nije bilo, ne bi vjerojatno nikada bilo ni tih natjecanja. Kada su 80-ih započele serije utrka, Ducati je bio jedna od samo dviju europskih tvornica koje su se natjecale protiv moćnih japanskih motocikala. Također, bio je jedini dvocilindarski motocikl. 851 i 888 ujedinili su nevjerojatne tehničke inovacije poput četverodijelne glave i ubrizgavanja fuel injection. Svi ostali koristili su aluminijski okvir, a Ducati je odbacio taj trend, dokazujući da se točno dizajniranim čeličnim okvirom može postići jednak, ako ne i bolji rezultat. Krajem 80-ih Francuz Raymond Roche preuzeo je upravljač 888-ice i pobijedio u pet utrka, od kojih su četiri vožene na najbržim svjetskim stazama.



Devedesete su bile početak Ducatijeve dominacije na natjecanjima. Motocikli su bili brzi i pouzdani pa su ubrzo zaradili nadimak “bolonjski meci”. Početkom sezone 1994. Ducati se na svjetskim natjecanjima pojavio s apsolutnom bombom, radikalnim 916, tada proglašenim motociklom godine. Povrh toga, bio je opisan kao „najseksi“ na svijetu, utjelovljenje stila, izvedbe i funkcionalnosti. Stoga ne čudi da sljedeće tri godine osvaja naslove u superbikeu - i to dvaput s Carlom Fogartyjem i jednom s Troyem Corserom.
Unatoč inovacijama i uspjesima na utrkama, Ducati 1995. pada u veliku financijsku krizu, pa ga 1996. preuzima Teksas Pacific Group koji ga ponovno diže na noge te uspostavlja ravnotežu u poslovanju. Iz tog vremena potječe monster dark - '98. i '99. najprodavaniji motocikl u Italiji. Početkom novog tisućljeća nastavlja se Ducatijev strelovit proboj k samom vrhu. Tako se na 75. godišnjicu tvrtke, 2001. godine, Troy Bayliss okrunio prvim mjestom u superbikeu. Isto tako, ta će godina ostati upamćena kao godina smrti Brune Cavalierija Ducatija, posljednjeg od trojice braće, ali i kao godina najave sudjelovanja Ducatija u GP-natjecanjima.



Dvije godine kasnije započinju natjecanja s novim desmosedicijima koje voze Troy Bayliss i Loris Capirossi. Godine 2004. počinje proizvodnja modela desmosedici RR, a 2007. na tržište izlaze tri nova motocikla - 1098, hypermotard i desmosedici RR. No, tu nije kraj. Naime, iste godine Ducati, s mladim Australcem Caseyjem Stonerom, osvaja naslov prvaka u GP-u.
Sve ovo, a i još mnogo više pohranjeno je u muzeju koji čuva više od pola stoljeća Ducatijeve povijesti. Na imitaciji kružne piste stoje 33 legendarna motocikla. Tik uz stazu je sedam tematski organiziranih soba koje je uredio prvi direktor Marco Montemaggi, a kasnije doradio sadašnji direktor Livio Lodi. Nema dvojbi, one pružaju iscrpne informacije o svakom modelu koji se tu našao. Povrh svega, tu su i dodatni sadržaji kao, recimo, platna za kino projekciju i informativne ploče koje opisuju najreprezentativnije modele. Svaka soba priča svoju priču o Ducatiju, i to s posebnim esejima koje pišu međunarodni motociklistički novinari. Taj muzej i njegovi izlošci vjerno oslikavaju povijest i emocije koje su Ducati ponijele do najvišeg vrha.