2010-10-22 , Autor: Rolf Henniges, Slike: Rossen Gargolov

Kada je CB 750 four ugledao svjetlo dana, Amerikanci su bili u Vijetnamu, a Cocker, Joplin i Hendrix oduševljavali su „djecu cvijeća“. U tom svijetu suprotnosti između slobodne ljubavi i napalma te sporog, ali nezaustavljivog odumiranja dvokotača, veliki Hondin šef Soichiro Honda slijedio je svoj san i izdao naredbu: „Dizajnirajte mi i izradite novi statusni simbol“.
Prekrasno ludo, zar ne? Statusni simbol i dan-danas prede poput sata. Stalno osluškujem iza sebe, pokušavam pridodati nešto pakleno zvuku iz četiri zvučnika. Ne uspijeva mi to. Nazovimo to sindromom vodopada: tko je jednom za vrijeme kiše bio kod Viktorijinih slapova samo će se blago osmjehnuti na slapovima Krke. Drugim riječima, iz uha mi ne izlazi brujanje jedne MV aguste F4 kao referenca.

Nasuprot tome, four zvuči baš poslušno. Blag je na gasu, čak i u nižim okretajima ide glatko i čisto vrti do 8000 o/min. Opis rada motora zvuči trezveno, no u fourovu slučaju to baš i nije posve tako. Motor kao da mi stalno nešto priča. Omogućuje mi da sudjelujem u njegovoj radosti izgaranja. Govori mi da ima pogonski lanac koji s vremena na vrijeme treba ručno zategnuti, ima rasplinjače kojima je milo sinkrono raditi. Svaka proizvedena konjska snaga pozdravlja me s oduševljenjem. Čini se da još s ponosom bruje zupčanici, ventili i klizni ležajevi. Ne rade to baš bez buke.
Ovdje ne svira Magazin, nego atmosferu pale Led Zeppelin, a Robert Plant se dere: seks, droga i rokenrol. U odnosu na CB 750 four, previše motocikala iz novog doba djeluje kao da nemaju dušu, kao da ih je dizajniralo računalo. I izradilo, na kraju krajeva. Bez greške. I bez šarma, nažalost.

Osim veličanstvenog, sportskog dizajna s izvedbom dvostrukih ispušnih cijevi jedne iznad druge i ravnom linijom od spremnika za gorivo do sjedala, prije svega val oduševljenja dižu gole brojke: manje od šest sekundi od nula do 100 km/h, najviša brzina 200 km/h. Four je definitivno napravio kvantni skok, a tehnički detalji su mu utrli put u budućnost i uveli novu epohu u proizvodnju motocikala: kočnica s diskom na hidraulični pogon, primjerice, zatim prvi put u povijesti Honda je predstavila cjevasti okvir s dvije traverze, bregastu osovinu u glavi motora i od jednog komada iskovanu radilicu.
Za tadašnje prilike je 535 mm široki četverocilindarski agregat sa zračnim hlađenjem bio dosta uzak. Usprkos ili upravo zbog svih tih superlativa, struka je na four isprva gledala prilično skeptično: „Hoće li to izdržati, moramo najprije vidjeti“, likovao je jedan engleski novinar. Klacks je pak pisao o tehničkom održavanju: „Pred Hondom je još jedan veliki zadatak - ljudi“. CB 750 four je dokazao svim skepticima da nisu bili u pravu. Na dnevnom redu bila je kilometraža od više od 100.000 km koju je motocikl prelazio bez problema. I to u vrijeme kada se polazilo od toga da motor motocikla treba kompletno servisirati kod otprilike 40.000 kilometara.

Poslijepodne je. Four i ja žurimo iz hladnog šumarka na jarko sunce. Klaus Schoppas je svom ljubimcu darovao drugu kočnicu s diskom. Zbog toga sam sretan jer usporavanje ide baš kako treba. Tjeram mašinu posljednji put po klupku zavoja. Amortizeri dosta poskakuju i malo se njišu, ali nije me briga za to. To je dio aktivne vožnje, na to se čovjek navikne. Skrećemo u dvorište Schoppasovih. Kut upravljanja je vrlo moćan, a garažiranje dječja igra. Prvi put u svom životu poželio sam da sam prije rođen.