TKO JE ZORAN NINIĆ


Samo jedan “obični” moto entuzijasta koji od motora voli više jedino duge vožnje na motoru.
Taj tridesetosmogodišnjak je za iron butt saznao sasvim slučajno kad se na crochopper forum ulogirao čovjek živi u kanadi te se pri predstavljanju pohvalio članstvom u IBA. To je bilo to . Ono što je uvjek živilo u Zoranu sad je dobilo ime – IRON BUTT. Bio je to studeni prošle godine, dakle vrijeme kad motori idu u zimski san. Tako je i iron butt morao čekati do proljeća.

Kao se priprema vožnja za Iron butt?
S obzirom da je uvijek volio duge vožnje , Zoran je svoju Hondu Shadow 750 otpočetka uređivao u tom smijeru. Kvalitetno sjedište, oslonci za noge, naslon za vozača, mehanička blokada gasa samo su neki od dodataka ugrađeni na ovu prekrasnu Hondu. Cijelu zimu su preradice na motoru išle u smijeru Iron Butt-a, ali isto tako trebalo se i vozački pripremiti. Puno savjeta se pokupilo od Tončija ali i ostalih vozača koji su svoje dojmove opisivali po internetu.

Ipak pred sam kraj trebalo je napraviti najveće pripreme. Evo što Zoran kaže kako je to bilo:
Od trenutka kad sam čuo za Iron butt, sve moje misli su povezane sa tim putovanjem. Čim stanem na cestu, bez obzira u kojem prometalu , ja sam se zamišljao na vožnji za Iron butt. Cijelu zimu sam mislio o tome, i jedva sam čekao travanj. Izabrao sam da to bude prvi slobodni i sunčani petak u travnju. Ruta je bila, nakon nekoliko promjena definirana da idem Šibenik – Pula – Osijek te završetak u Splitu tj na naplatnim kučicama u Dugopolju, ukupno 1640 km.

S obzirom da je moj motor manje više uvijek spreman, spremiti sam trebao samo sebe. Fizička kondicija je jako bitna pri takvim putovanjima, tako da sam počeo paziti na prehranu, izbjegavati večeru , a malo sam krao i ženin orbitec. Ipak, trebalo je posložiti puno stvari. Kako je moj posao menadžerskog tipa, morao sam uzeti par dana ranije slobodno da se ljudi naviknu da me nemate da mi mobitel ne zvoni svaki tren. Međutim taman kad sam ja uzeo slobodne dana razboljela su se moja dva mališana, tako da sam tih par dana ostao s njima u kući čuvajući ih. To mi je dobrodošlo da se i fizički malo odmorim. Srećom to je bila kratka viroza pa je tako stariji krenuo u školu taj petak, a mlađeg je trebala pričuvati moja mama.


Svanuo je i taj dan


iako su skoro svi nervozni prije tako malo većih i neobičnijih putovanja pa ne mogu dobro ni spavati, ja sam spavao kao beba. Ujutro me je probudi sat kao da idem na posao , dižem se i skužim da žena još spava. Pošto radimo skupa odlučim da ja odem umjesto nje i obavim jutarnji važni posao. Oko osam dođem kući i odvezem starijeg u školu. Dakle još samo mlađeg kod bake i krećem kako sam i zamislio oko 9 sati. Međutim baka je otišla na kontrolu kod doktora i još uvijek čeka. Pravim se kao da nije to ništa i kažem nema veze čekat ćemo. Na kraju sam čekao do jedanaest sati.
Pošto je sve bilo spremno samo nabacim opremu na sebe i obavjestim svjedoke da krećem. Inače svaka Iron butt vožnja mora biti dokazana sa računima te svjedocima na polasku i na cilju.
Nakon tankiranja, slikajem se sa frendovima i krećem. Oni me prate s autom i snimaju me kamerom.inače sam na svom mobitelu uključio aplikaciju google latitude tako da me se preko interneta moglo pratiti u svakom trenutku. Na taj način su me pratili sa MEC i CROCHOPPER FORUMA.

VOŽNJA
odlučio sam da ću dok sam još odmoran držati malo jači tempo sa kratkim stajanjima samo za tankiranje. Moj je motor inače relativno spor, krajnja mu je brzina 140 km/h tako da sam cijlu vožnju odradio sa 90 – 100% opterećenosti motora. Takvom sam vožnjom bio u Puli već oko 16:40. tu sam imao i prvi doček od mojih čoperaša sa cro.chopper foruma. Nakon kratke kave kidam natrag na cestu.na ravnoj gori vidim da imam jako dobro prolazno vrijeme, te da tako vozeči završavam rano ujutro. Zato uzimam prvu veću stanku -cijelih 45 minuta.

Odlučio sam večerati, računam da ionako ne iidem spavati. Naravno da jedem grah sa kobasicom kao i svi pravi bikeri. Noć me počela hvatati iza Zagreba. Na benzinskoj kod Slavonskog broda me je čekala ekipa starih znanaca iz MK Čaplje. Imali su i darove za mene, kulenovu seku i bocu vode.
Mislili su da ne mogu pivo. Ma što ne mogu, daj jedno malo, ionako me malo muči ona kobasica u želudcu. Tu sam se i malo bolje obukao očekujući hladniju noć.

Vozeći do osijeka sam proklinjao kobasice i fažol, ali ni to mi nije moglo smanjiti doživljaj niti brzinu. U Osijek sam stigao oko jedanaest. U vožnji sam već skoro dvanaest sati i prevalio sam nepunih tisuću kilometara. U ugodnom društvu članova MEC i cro.chopper foruma sam popio tek drugu kavu tog dana. Nakon skoro dva sata krećem iz Osijeka, nisam napravio niti desetak kilometara, a već sam morao stati pojesti snickers koji sam imao u rezervi. Želudac me je već opako mučio , a ona kava nije niomalo pomogla. A lipo mi je Tonči rekao da ne jedem svašta.

Stajem u starom petrovom selu ne zato što mi je nestalo goriva nego zato što me je uhvatio san. Inače spavam do jedanaest , a sad je već dva ujutro. Vrijeme je za RedBull. A to mi je bila već treća greška tog dana. Istina je da me je razbudio, ali mi je zato pojeo želudac. U to vrijeme mi se počelo činiti da čujem ventile na motoru, a to može značiti jedino nedostatak ulja. Nisam želio provjeriti količinu jer bi se mogao prepasti i odustati. Viknuo sam sebi u kacigu TWIST THE THROTTLE i nastavio dalje. Do Zagreba sam jedvao dovozio. Nezam što mi je bilo gore: hladnoća glad ili san.

Odlučio sam stati na pumpu u Lučkom. Naručio sam “lagani” sendvič od pršuta i kavu. Tako sam riješio glad i pospanost, a mjenjanjem čarapa (moj stari trik sa dužih relacija) mi je odmah postalo toplije.
Nakon samo osamdeset kilometara više nisam mogao dalje, san je bio jači. Budući da sam bio dobar sa vremenom, zavalio sam se u stolice zatvorenog restorana i utonuo u san.........
iz dubokog sna me budi pijev ptica, još je mrak. Pogledam na sat i vidim da sam odspavao cijelih dvadesetpet minuta. Ali sam se baš odmorio. Još jedan Redbull i ja kao novi.

Nakon slijedećih osamdeset kilometara jedva ulazim na pumpu. Je da sam stao zbog goriva, ali i zato jer sam se jedva suzdržavao da ne povratim. Onaj zadnji Redbull me je dotukao. Malo sam se osvježio , uzeo žvakaču i nastavio dalje. Jako je hladno , temperatura se sa jučerašnjih 27 spustila na samo 3°C. Led mi se uvukao u kosti. Počelo je svitati. Volja mi se naglo vratila ugledavsi crvenilo sunca u izlasku. Morao sam stati i slikati to.

Već sam prešao Velebit kad se pojavilo sunce. Osjećao sam se poput biljke. Sunce me je hranilo. Umora je nestalo volja je opet bila na vrhuncu. Brzinu sam sa noćnih stotinjak vratio na 130 km/h.

DOLAZAK
na pumpi u Nadinu sam bio nešto poslije sedam ujutro. Nazvao sam odbor za doček da potvrdim raniji dogovor da dolazim u Dugopolje u 8:30. očekivao sam pospano grintanje što ih tako rano budim, ali i Asy iz Šibenika i Patrik iz Kaštela su već bili kraj motor. Ostao sam zapanjem, e to mi je natjeralo suze na oči. Stvarno me je ganula ta gesta.
Asy je pio kavu u Vrpolju kad sam došao, kratak report i idemo dalje do dugopolja zajedno. Na naplatnim kučicama Joke sa MEC foruma je dao da napišu na reklamnom panou BRAVO MAGNA. Nakon dočeka od strane članova obaju foruma, Popili smo kavu na benzinskoj, doduše ja sam kamilicu jer se nisam opet htio igrati sa svojom probavom. Nakon toga sam smiren i sretan krenuo kući te napravio dodatnih 70 kilometara, a koji je opet stalo unutar tih 24 sata.


DOJMOVI


Ratovao sam sa hladnoćom, pospanosti, a najviše sa svojim želudcom. Ali nije mi žao. Rekao sam svojoj supruzi nakon dolaska,da sam sad miran jer sam ispunio svoj jedan san. Nije prošao ni puni dan a ja sam već u glavi počeo vrtiti slijedeće rute. Sporost mog motor (kojeg ne dam nikome) će me sprećavati da radim ekstremnije discipline, ali i bez toga još uvijek ima toga za odvoziti. Tko jednom uđe u svijet Iron Butt-a ostaje u njemu zauvjek. Ako mi nevjerujete pitajte Tončija.
Sad mi ostaje sve to materijalizirati te poslati u Ameriku da bih dobio certifikat. ali nećete vjerovati koliko mi to nije bitno. ovo sam napravio zbog sebe i to sam uspio. certifikat koji će mi oni dati je list papira , a ono što sam ja osobno dobio je duboko u meni i to mi niko nemože oduzeti.