Osim škole sigurne vožnje i natjecanja Moto Gymkhana Croatia za svoje članove tradicionalno organizira zajednička putovanja. Upravo su se vratili s jednog takvog. Osam članova s osam motocikala krenulo je put Durmitora. Ne ide uvijek sve po planu, pa je već kod Slavonskog Broda jedan od motora otkazao poslušnost. Bajkeri kakvi jesu nisu dozvolili kolegi propadanje putovanja. Jedan od članova odlučio je imati suvozača.
Nakon regrupinga u Slavonskom Brodu, kolona je krenula prema Zenici, preko Sarajeva do Foče gdje je bila prva postaja tog dana, ujedno i mjesto prenoćišta. Spavanje uz samu rijeku Drinu u istoimenom kampu pokazalo se kao pun pogodak. Prednost ovog kampa krije se u tome, da motocikle jednostavno možete parkirati ispred ulaznih vrata bungalova. A osim svježeg zraka tu je prema riječima putnika i najbolja pastrva na žaru.
Drugi dan bio je rezerviran za dolazak na odredište, odnosno Eko selo Durmitor. No prije dolaska moto karavana zaustavila se kod spomenika bitke na Sutjesci. Nakon kratkog fotografiranja uputili su se prema graničnom prijelazu Šćepan Polje. Ono što ovdje svakako valja istaknuti je nastajanje rijeke Drine. Ona uistinu nastaje spajanjem rijeke Tare i Pive. Jedna je od rijetkih koja teče prema sjeveru, a ne prema jugu. Vožnja uz rijeku Pivu obilježila je prolascima kroz desetke ručno kopanih tunela.
U poslijepodnevnim satima, moto družina stigla je u Eko selo Durmitor. Priroda kao i svakoga puta očarava, nije razočarala niti drugog dana putovanja. Vožnju Durmitorom uvelike određuje vremenska prognoza. Tako je za treći dan putovanja obećavala pa se moto karavana uputila na izlet u Nacionalni park Lovćen. Ruta kojom su vozili, Plužine, Nikšić, Podgorica, Cetinje, Budva prema Boki Kotorskoj, skrivala je u sebi tridesetak serpentina, što je za one koji tom dionicom prolaze prvi puta popriličan izazov.
Na ovoj ruti svakako se valja zaustaviti u mjestu Njegoš, rodnom mjestu Petra II Petrovića Njegoša, jednog od najvećih crnogorskih književnika i filozofa. Mauzolej Njegoša na vrhu Lovćena zbog velike gužve društvo Gymkhane nije posjetilo. Iako su u podnožju temperature ljetne, spavanje na Durmitoru traži deku, pidžamu, a za one zimogroznije i čarape na nogama.
Četvrtog dana, osmeročlana Gymkhana ekipa odlučila je istražiti prsten Durmitora. Nije ih baš vrijeme pomazilo. Izlet je na pola prekinula obilna kiša koja je padala nekoliko sati. Plan je bio posjetiti Most Đurđevića preko rijeke Tare. Ali to nije razlog da čovjek u takvoj situaciji ne isproba domaće specijalitete. Mirisi janjetine ispod saća svima su probudili glad. Još uvijek se na takvim mjestima relativno jeftino jede. Primjerice cijeli ručak sa spomenutom delicijom stoji nešto manje od 90 kuna. Nakon ručka, vrijeme se nasmiješilo putnicima namjernicima i mogli su krenuti dalje.
Nastavak po Durmitorskom prstenu do mjesta Mala Crna Gora, koja se isprva nije tako zvala. Mjesto sa stotinjak duša koje se uglavnom bave stočarstvom prije se zvalo Ostrvo Slobode ili Zelena Zaravan. Nalazi se na 1700 metara nadmorske visine, a današnje ime dobilo je tek nakon Drugog svjetskog rata. S istog mjesta koje je inače pogubno za brojne influensere koji u potrazi za što boljim kadrom završe smrtno, vidi se nesvakidašnja pojava. Mjesto je to gdje se rađaju oblaci.
Peti dan značio je i kraj Durmitor avanture. Nakon doručka kako to biva moto karavana uputila se prema kući. Nisu svi krenuli put Zagreba odakle je bio start rute. Vrijeme je godišnjih odmora pa su neki produžili put obale, odnosno skratili si putovanje do Jadrana. Na povratku po preporuci na karti je bilo obilježeno Žepće. Preporuka nije promašila, najbolji i najjeftiniji ručak na cijelom putovanju. Mirisi i okusi i dalje se čuju, a prepričavanje o ručku ne prestaje niti nekoliko dana od završetka putovanja.
Od osmero motociklista, njih pet nikada nije bilo na Durmitoru, osim toga, ovo im je prvo zajedničko putovanje s tolikim brojem prijeđenih kilometara. U pet dana ukupno su prešli oko dvije tisuće kilometara, što je za početnike popriličan izazov. Cijene benzina u BiH veće su nego kod nas, jednako kao i u Crnoj Gori. Očito njihove vlade nisu umiješale svoje prste u cijene, pa građani i turisti plaćaju punu cijenu. Što se pak drugih troškova tiče, manji su nego li je to kod nas. Spavanje u zajedničkim bungalovima košta 25 eura po čovjeku. Hrana, osim što je ukusna, poprilično je jeftinija nego kod kuće. Veliki je to plus za odlazak na rute prema istoku. Dokaz tome su i mnogobrojne domaće registarske oznake koje se često viđaju u tim zemljama.