Vespa PX ponovno je s nama. Pokretana je dvotaktnim motorom, a opremljena ručnim mjenjačem, nožnom kočnicom, rezervnim kotačem te nožnim pokretačem. Drugim riječima, čistokrvna mehanika originalnog šarma
TEST VESPE PX 125 PROČITAJTE U AKTUALNOJ MOTOREVIJI 07 (srpanj 2011.)
Roma, bella citta - sretan kao dijete derem se pod kacigom pokušavajući shvatiti kako toliko stereotipna kombinacija Rima i vespe, može ozbiljnom čovjeku poput mene priuštiti toliko veselja. A vijest o povratku PX-ice razveselila je i ljubitelje ikone koji nisu dopustili da zauvijek nestane s proizvodnih traka u Pontederi. Taj Vespin model se uz nekoliko preinaka proizvodio od 1977. do 2007. godine kada je u prodaju puštena posljednja serija, odnosno 'ultima serie' sa šminkerskim detaljima poput bijelog obruba gume.
Srećom, posljednja serija ipak nije posljednja. Tržište se nije odreklo originalnosti, jedinstvenosti, stila, vrhunskog dizajna, povijesnog značaja, pop-ikone - nijednog od tisuća značenja koja se pripisuju samo jednom vozilu.
Uskrsnuću smo posvjedočili 'hodočašćem' u Rim krajem ožujka gdje nas je dočekala u četirima bojama dostupnima na tržištu - bijeloj, crvenoj, plavoj i crnoj. Nadalje, tehnički se podaci, izuzev dvotaktnog motora (u verzijama 125/150) koji sada zadovoljava normu Euro3, nisu mijenjali od 2007., a promjene su vidljive ponajprije u detaljima. Tako ručice upravljača odsad krasi Vespin logo, nešto su mekše i - baš kao i sjedalo - drukčijeg materijala no prije. Tu je još i nešto promijenjena linija oklopa koji se spušta prema trubi. Dakle, PX-ica je ostala PX-ica - ima li bolje preporuke, odnosno većih riječi hvale? Teško.
Da na nju ne treba trošiti riječi, znaju i u Piaggiu. Tako organizirane testne vožnje za novinare nije pratila uobičajena pressica, jer itekako znaju da uvelike više od riječi govori pun spremnik goriva i Rim na dlanu. Znatno više od svake riječi vrijedi već i zvuk dvotaktne PX-ice koja nas je čekala zagrijavajući se u praznom hodu, a tek pomak mjenjača na ručici upravljača... Dok u trećoj jurim prema Piazzi de la Republica, trudim se razmišljati o bilo čemu drugome samo ne o filmu "Praznik u Rimu".
Ta, niti se vozim na istom modelu kao Gregory Peck, niti je sa mnom suputnica plave krvi. No, ne ide. Čarobna vespina privlačnost je upravo u tome da vas vožnjom uvuče u svoj svijet, a to je svijet ljepote, bezbrižnosti i veselja. Kako razmišljati o tome je li dovoljan jedan prst na ručici prednje kočnice za učinkovito zaustavljanje? (nije!) Kako se posvetiti procjeni ležanja u zavoju, utjecaju centralno postavljenog težišta na stabilnost (zakon je), ponašanju malih kotača na prelasku preko veeelikih rupa (bome bacaka), najvišoj brzini (kod 90 km/h osjećaj je kao da se vozi 160, dalje nismo išli), ponašanju pri kočenju stražnjom kočnicom (u blokadi predvidljivo vrluda), tvrdoći ovjesa (bome, tvrd je)... Teško je to na motoru koji vam navlači smiješak bez obzira na rezultate stručnog promišljanja.
Umjesto toga prepuštam se, kao i većina kolega oko mene, klišeiziranoj uživanciji zvanoj vespom po Rimu. Čak štoviše, planiram obilazak svih lokacija iz "Praznika u Rimu", a da budem sasvim u elementu, mogao bih za uspomenu kupiti statuicu Koloseuma, baciti novčić u Fontanu di Trevi, pojesti pizzu, gurnuti ruku u Usta istine, kupiti malo parmezana, pojesti špagete, popiti espresso te zapjevati 'O sole mio'!
Više-manje uspijevam u naumu! Na ruku mi je išlo što je promet daleko od očekivanog kolapsa, vrijeme je idealno, a na semaforu su me nekoliko puta oduševljeni vozači automobila pitali "Quanto costa?".
Ma, nije puno - velim - 125-ica ti dođe 22.600, a 150-ica 23.600. U čudu me gledaju ne znajući u kojoj to valuti bacam cifre. No, nemam vremena objašnjavati jer Via Delle 4 Fontane, Piazza della Republica, Via dei Fori Imperiali, Fontana di Trevi, Španjolske stube, Panteon, Koloseum, Piazza Venezia, Usta istine i Castel S. Angelo čekaju.
Međutim, čekaju i nove grupe novinara pa moramo nazad do press-centra vratiti PX-ice, a tamo su nam na raspolaganju svi ostali modeli Vespine game. Gotovo cijela naša grupa umjesto odmora sjeda na vespe na još jedan đir. Većinom biramo one s oznakom 300ie. Razlika nebo i zemlja. Odmaramo zglobove nenavikle na ručno šaltanje, ubrzavamo kao iz praćke, a u zavoje padamo kao od šale. Najbrži smo!
Vraćamo se u bazu i ne možemo odoljeti. Nakon kratke pauze krećemo na još jedan đir 'Vespom po Rimu'. Taj put sjedam na S125 koja nije u ponudi u Hrvatskoj. Vrlo živahan motor, nešto slabije završne obrade (svima je plastika oko prednjeg svjetla neravnog spoja), ali bez problema pratimo kolege na super 300-icama. I tako nekoliko puta.
Još samo jedan đir! To se valjda zove neodoljiva vespina privlačnost. Čak je i generalni direktor Piaggio Hrvatske, iskusni vespaš koji nam je pokazao kako se nabrzaka skida "bubreg", cijeli dan proveo na motoru radije nego u razgovoru s kolegama iz Italije. Tko zna, vjerojatno su se i oni stalno vozikali.
No, vratimo se stereotipima s početka kojima je najbolje završiti cijelu priču. Vespa je baš kao i Kosi toranj u Pisi, Vatikan, Panteon, Etna, Koloseum - odavno sinonim za Italiju. Ikonama se ne gleda u zube, ne postavlja se pitanje je li ih pregazilo vrijeme, jer one su za sva vremena. Stoga će malo koga začuditi, osim moju suprugu, što mi je PX-ica nakon Rima zasjela na prvo mjesto šoping liste...
VESPA NA FILMU
Počinjemo s filmom koji se uvijek neopravdano izostavlja s popisa u kojima se pojavljuje vespa. Iako je riječ o tek nekoliko sekundi, malotko ne primijeti zgodan detalj u filmu Jima Jarmuscha "Noć na zemlji" (1991.). Na samom početku "rimske priče" u kojoj Roberto Benigni sa sunčanim naočalama usred noći taksijem juri uličicama Rima, upoznajemo tipične vizure grada u koje spada i ljubavni zanos para na vespi.
A njezin filmski debi pamti se u "Nedjelji u kolovozu" (1950. r: Luciano Emmer), dok je do danas najpoznatiji nastup očaravajuća vožnja u "Prazniku u Rimu" (1953. r. William Wyler) koji je uvelike zaslužan za vespinu svjetsku slavu. Naime, u njemu američki novinar i odbjegla princeza otkrivaju čari grada vozikajući se na vespi 125 iz 1951. godine.
Redaju se filmovi svih žanrova, većeg ili manjeg komercijalnog uspjeha kojima je zajedničko da vespu uvijek voze simpatični, glavni, važni ili otkačeni likovi, a nikad bezlični bezveznjaci. Tako u "Dragom dnevniku" (1993.) Nanni Moretti u prvom dijelu filma luta praznim Rimom na modelu 150 sprint.
Od novijih filmova tu je mađarska "Vespa" (2010. r: Diana Groo) o klincu koji na nagradnoj igri (omotnica čokolade) dobiva vespu.
Veliki ljubavnik, u remakeu filma "Alfie" (2004. r: Charles Shyer) kojeg glumi Jude Law, komade obilazi, naravno, na vespi, dok se pametnica Nicole Kidman na njoj vozi od doma do UN-a u filmu Sydneyja Pollacka "Prevoditeljica".
U "Quadropheniji" (1979. r: Franc Roddam) sve je puno motocikala. Uz labrette, skupine mladih (Modovi) voze i vespe. U "Američkim grafitima" (1973. r: George Lucas) vidimo primjer kako ne voziti vespu. Prizor ispred fast-food restorana završava parkiranjem u kontejner za smeće.
Ni animirani film nije ostao imun. Scena potjere iz "Juhu-hu" s bijesnim kuharom na vespi jedna je od boljih filmskih potjera uopće.
Taj mali popis daleko je od potpunog, a dokle god će na filmu biti romantičara, intelektualaca, ljubavnika i pustolova - svih onih kojima vespa karakterno odgovara, do tada će se na filmu pojavljivati i vespa.