Paket je zaokružen tvrdim, sportski podešenim Showinim poluaktivnim ovjesom koji Africu drži u savršenom balansu. Unatoč svemu, vozač Honde je iz vida izgubio Yamahu koja vješto krivuda prema vrhu. Serpentine joj gode, ni najmanje je ne usporavaju, dok Honda, ponajprije zbog mase, tu gubi priključak. Nema kontrole mappinga, podešavanja kontrole trakcije, nema ni TFT-a... Čovjek bi na to (zločesto) mogao nadodati - nema ni briga - no u konačnici recimo da Tenere 700 radi upravo ono za što je konstruirana. Vozač će optimalnu postavku ovjesa pronaći nakon nekoliko manualnih podešenja stražnjeg monoamortizera.

Iako grubog profila, serijske gume Pirelli Scorpion Rally STR su na pravcu i u nagibu neutralne te u svakom trenutku nude dovoljne rezerve gripa. Kada već spominjemo gume, recimo da igraju vrlo važnu ulogu i kod Africe Twin. Suprotno Yamahi, Honda na serijskim gumama djeluje izgubljeno. Povratne informacije s podloge su zbunjujuće i ne ulijevaju povjerenje, poglavito na prednjem kotaču. Zar je moguće da Honda ništa nije naučila iz primjera CRF-a 1000 prije četiri godine gdje je također uprskala neprikladnim izborom?

Provjera na obližnjem vidikovcu rješava misterij serijskih guma... Naime, umjesto standardnih Bridgestone Battlax AX41, Honda Njemačka je testnu Africu Twin opremila Dunlop Trailsmartom koji se već prije na našim testovima pokazao najlošijim odabirom za CRF 1100. Naravno, provjerili smo u Hondi kako je došlo do ove greške, no konkretan (zadovoljavajući) odgovor nismo dobili. Možda idući put Africa Twin bude imala više sreće pri pripremi za usporedbu?!

Stanka je iskorištena i za promjenu vozača/motocikala, pa stižu i prve kritike na račun Tenerea. Sjedalo je pretvrdo i preusko, zaštita od vjetra osrednja, komfor za suvozača nedostatan... Naravno, Honda je znatno bolji izbor za duga putovanja, kako zbog same ergonomije tako i zaštite od vjetra, a čovjek se vrlo brzo privikne i na blagodati elektronskog podešavanja tvrdoće ovjesa. I da, potisak koji nudi twin obujma 1084 ccm u cijeloj priči nije zanemariv, jer i on znatno doprinosi ugodi i komforu.

Yamahin twin na specifičan i jednostavan način zabavlja vozača, no onaj Hondin osvaja upotrebljivošću i kultiviranošću. Oba pogonska agregata, doduše, njeguju filozofiju lakoće vrtnje, ali to čine na prepoznatljiv i sebi svojstven način. Logično je da Yamahinih 72 KS u usporedbi s Hondinih 104 KS djeluje limitirano, no u solo vožnji se na većini dionica u Alpama i tih 72 KS pokazalo dostatnima.

Problemi za Yamahu započinju kada je se optereti suputnikom ili XL-prtljagom, jer tada osjećaj lakoće postojanja gotovo potpuno nestaje. Uz to, grubi profil guma imao je za izravnu posljedicu i najlošiji rezultat u rubrici 'zaustavljanje'. Yamahi Tenere 700 je nizbrdo, sa suputnikom, trebalo čak 28,6 metara da uspori s brzine od 75 do 25 km/h. Konkretno, riječ je o najlošijem rezultatu na ovogodišnjem Alpenmastersu.

Dva japanska adventure-motocikla nisu samo dva različita univerzuma kada su u pitanju mjerenja, već su i cjenovno sasvim različito pozicionirani. Iako se spomenuta kategorija u Alpenmastersu ne boduje, vrijedilo ju je (ponovno) istaknuti. Jer ova se dva motocikla mogu uspoređivati samo u kontekstu različitosti a nikako - sličnosti.