2010-10-22 , Autor: Rolf Henniges, Slike: Rossen Gargolov

Čini se da se piše samo o hondi CB 750 four. Stotine članaka u cijelom svijetu. I na tisuće knjiga. Ukratko, mogli bismo se i ovako izraziti: jedan je motocikl revolucionirao svijet. S četverocilindarskim rednim motorom, erotičnim zvukom i izgledom koji oduševljava CB je bio 6495 tadašnjih njemačkih maraka skupi san, koji si je na sreću mogao ostvariti i poneki radnik s prosječnom plaćom.

Ta je revolucija mene, nažalost, zaobišla. Kada je 1969. javnosti predstavljen four, imao sam samo četiri godine. Četrnaest godina kasnije, kada sam postao vlasnik vozačke dozvole za motocikl, potomci 750-ice i njihova konkurencija nadvladali su taj događaj. No, 750-ica mi je ostala legenda. Legenda koju sam si za ovaj tekst morao najprije približiti preko članaka iz novina. Prvi njemački test vožnje je, primjerice, objavljen u Motorradu broj 5, 8. ožujka 1969. godine. Svezak iz arhiva ima oko 50 stranica, vrlo jaku patinu i izgled poput kakve knjige: mnogo sitno pisanog teksta, malo fotografija, sve u crno-bijeloj tehnici.
Autor teksta Ernst Leverkus, poznatiji kao Klacks, imao je prilike voziti predserijski model 750-ice nekoliko kilometara oko Offenbacha. S velikim oduševljenjem govori o nadmoćnoj praktičnosti, kočnicama silovite snage - uglavnom pronalazi samo riječi hvale za taj četverocilindarski agregat: kultivirana vožnja, bez ikakvih vibracija, nevjerojatna radost promjene brzina. O tada senzacionalnih 67 KS pisao je ovako: „Dakle, laku noć svima, dobar dan novoj hondi CB“. BMW je 41 godinu kasnije svojim S 1000 RR-om na tržište izbacio najjači sportski motocikl te time povukao Japanca za nos baš na njegovom terenu, kojim je vladao gotovo četiri desetljeća - pritom se misli na četverocilindarski agregat koji je four uveo na scenu.


Nakon što sam sate proveo čitajući lektiru u Motorradovoj arhivi, jednog sunčanog lipanjskog jutra našao sam se pred vratima Klausa Schoppasa radosno iščekujući domaćina. On je ponosni vlasnik CB-a 750 foura K2, a preko telefona obećao je da će mi dopustiti nekoliko rundi na svojoj svetinji. Njegova žena Biggi poziva me u garažu. Ispod crvene plahte stoji limeni ljubimac. Legenda. Registriran. S punim spremnikom. „Nisam računala koliko je vremena proveo čeprkajući po njemu i polirajući ga“, rekla je Biggi, nasmijala se i maknula plahtu.

Srce mi je snažno tuklo. Ljubimac Klausa Schoppasa izgleda kao nov. Da brojač ne pokazuje gotovo 50.000 kilometara, da nema nešto mrlja od ulja za lanac i izlizanih guma, moglo bi se reći da je taj four tek izišao iz tvornice. Jedan takav luksuzni primjerak lako bi mogao „težiti“ i do 12.000 eura - uzmemo li u obzir da se uopće nađe netko tko bi ga želio prodati.
Svaka mrtva muha je sramota za lak. Four kreće na prve tonove startera i u praznom hodu mehanički brunda. To je lijepo brundanje, živahno i nadahnjujuće. Zamahnuo sam jednom nogom preko sjedala i iznenadio se visini sjedenja. Tvorničkih 810 mm meni se čine puno više, a tvorničkih 218 kg s punim spremnikom puno teže. Mjenjač u prvu brzinu upada lako, a spojka se može dobro dozirati. Plaho izlazim iz dvorišta. Smjer: bilo kuda. I razmišljam: Robyn Davis iz američkog najčitanijeg motociklističkog časopisa Cycle World je nakon svoje prve vožnje 1969. godine napisao ovako: „S ovom je mašinom posve jasno da dolazi novo doba. Sada svatko zna koliko su uistinu stari ostali motocikli.“


Ostali. Točno. Krajem 60-ih dva cilindra jednostavno su bila dovoljna za jedan motocikl. BMW-ov boxer R 69/S sa 42 KS smatrao se sportskim, a najjači engleski blizanci (twins) pod Triumphovim logom imali su gotovo 50 KS. Svatko tko je držao do sebe kupio je auto umjesto limenog ljubimca na dva kotača. Krov nad glavom, pet mjesta za sjedenje. Osim u rokerskim krugovima, motocikl se smatrao prijevoznim sredstvom siromašnih.