2009-04-08 , Autor: János Mező, Slike: János Mező

Kakva je to buka? Da, to je hodža … Eh, kakvo buđenje! Danas mi je rođendan! Brzo se izvlačim iz vreće za spavanje, zrak je svjež, u brdima smo. Spavali smo na rubu strmine, kraj zavojitog puta koji dalje prolazi kroz dolinu. Oko nas su nevjerojatne, ogoljele planine, ispod nas uska provalija koja krivuda u unutrašnjost planinskog lanca, tamo je negdje legendarna Petra, koju su gradili nabateanusi.
Nasuprot nama su planine čije sivoljubičaste vrhove izlazeće sunce počinje bojiti u ružičasto - svjedok sam čarolije, pred mojim se očima u minutama događa promjena. Samo najudaljeniji sjenoviti dijelovi doline čuvaju tajne noći. Sjednem na rub strmine, gledam čudesan prizor i zamišljam događaje posljednjih deset dana. Koliko smo samo glupavi bili…
Cijela je strka počela u Budimpešti, i to kada je sirijski konzul pitao gdje i kako mislimo prijeći na Sinajski poluotok. Kada je Szabolcs odgovorio da planiramo prijeći kod Tabe, osmijeh se na konzulovu licu smrznuo. Ledenim glasom odgovorio nam je da se ne možemo vraćati kući preko Sirije ako samo i zakoračimo u Izrael. Kad smo naposljetku izgladili stvar, rekli da smo se zabunili te da nipošto ne mislimo ići preko Tabe, nego - naravno - preko Nuweibe, napokon nam je rekao doviđenja. I da se vratimo s detaljnim planom puta.



Sutradan sam ponovno sjedio na istom mjestu, s „detaljnim“ planom puta u kojem smo naznačili kompu između jordanske Aqabe i egipatske Nuweibe za prelazak na Sinajski poluotok. Konzul me gledao ispitivačkim pogledom - još je dobro da se Szabolcs nije vratio sa mnom, jer je dijelom Simon (ime židovskog porijekla), s druge strane mu je manija da izgleda kao vojnik, a prije svakog puta si sredi frizuru u stilu marinca.
Dakle, gospodin konzul je prihvatio naš plan puta i djelomično je povjerovao da ne planiramo ići u Izrael. Njegov je tajnik ipak istrčao za mnom u vrt:
- I bez posjeta susjedima!
Krenuli smo na put sredinom rujna, u „bockavo“ hladno jutro. Drugu večer već smo spavali na obali Mramornog mora. Iza nas su bila dva dana bez zanimljivosti, a iako smo unaprijed strahovali od srpske i bugarske policije, koje su na glasu kao gladne „bakše“, nismo imali nikakvih problema s njima.
 Jutarnjom smo kompom napustili Europu i nakon manje od sat vremena plovidbe stupili na tlo Male Azije u Canakkalu. U luci je golemi drveni konj koji odolijeva udarima oluja, ostavši tu kao znamenitost nakon snimanja filma Troja, nagovještavajući blizinu poznatog mjesta. Oko njega besposleno sjede žene s maramama na glavama, dok muškarci s crnim brkovima hodaju smušeno gore-dolje. Brkovi su u tim krajevima uobičajeni dodatak, gotovo pa obavezan. K tome, ne tako davno oblik i dužina brkova ukazivali su na političko opredjeljenje vlasnika.
Szabolcs je tu bio prvi put pa smo krenuli u Troju. Na području iskopina također je veliki drveni konj, a njegovi bočni tamni prozori „zijevaju“ na silueti. Ne mogu se oteti dojmu da je taj konj zapravo jeftina ideja bez originalnosti. Htjeli smo ga uslikati, ali baš tada ga je opsjela grupa kineskih turista. Malo-malo pa bi se na jednom ili drugom prozoru pojavila nasmijana kosooka glava s naočalama. Kao u nekom srednjovjekovnom prikazu apostola, pojavili bi se na jednom pa na drugom prozoru, da bi se usklađene na kraju, kao u pobjedničkom krešendu, sa svih prozora osmjehivale kineske glave na Prijamov, Helenin, Odisejev i Ahilov grad.
Nakon pola sata odustali smo od nade da ćemo slikati trojanskog konja bez Kineza. Naime, znam da Kineza ima najviše na svijetu - u Kini, ali da ih toliko ima po svijetu - to nisam znao.
Kroz Tursku smo doslovno proletjeli, jer nije bila cilj našeg putovanja. Naime, na nas je čekao prekrasni Nil, gdje je u mojoj mašti Ramzes XIII iz Memphisa žurio na svoj posjed na obali. Žurio je k svojoj ljubavi, židovki Sari. Zlobna i proračunata svećenica Kama plela je podmuklu mrežu oko mladog faraona, pa je naletjela na svemoćno svećenstvo i samostalno upravljanje i na književnost usmjerenog vladara (Boleslav Prus: Faraon).

Vozili smo se satima po prekrasnim serpentinama iznad puste morske obale. Oko nas izgorjele i pougljenjene šume, čađavi osakaćeni panjevi čempresa usmjereni prema nebu, a ispod nas bijele stijene i tamnoplavo more.
Stigli smo na sirijsku granicu oko zalaska sunca, a to je - upravo u vrijeme ramazana - značilo višesatno čekanje. Izabrali smo manji granični prijelaz, Baba al Hawa, gdje se pored uniformiranih lica muvala hrpa sumnjivih likova u trenirkama, koji su nas vodili po tamnim zavojitim hodnicima i došaptavali se preko ramena gledajući nas poprijeko. Na koncu su nam rekli za što koliko trebamo platiti. Kada su saznali da je Egipat cilj našeg putovanja, uvjeravali su nas da i u Siriji postoje isto tako lijepa mjesta kao i u velikom Egiptu.
Bilo je očito da su ljubomorni i na Jordan. Na kraju nas je koštalo više od sto eura po glavi da nas puste u svoju zemlju. Dobra dva sata administracije i više sati čekanja. Kasnije smo čuli da na udaljenijem, ali većem graničnom prijelazu, kod Kilisa, navodno sve prolazi puno uglađenije i jednostavnije.
Sirija… Prešli smo je u jednom danu. Nismo bili raspoloženi za zemlju u koju smo ušli u takvim okolnostima, a uostalom - čekao nas je veliki Egipat!
Na autoputu smo vozili unutarnjom trakom jer su prema nama u zaobilaznoj traci vozili automobili! Kakvi luđaci! Ponekad je cestu prelazilo stado ovaca, a prolazak kroz Damask bio je noćna mora. Promet je gust, tisuće istrošenih, ulubljenih, razbijenih automobila nije ostavilo ni trunku dvojbe o ionako očitom moralu vozača.
Ako cesta ima tri trake, onda voze u četiri-pet kolona, svi trube, guraju se, na cesti su velike rupe, bare, kamenje i pijesak. Ako vam se tu pokvari motocikl ili slučajno padnete, gotovi ste! Doslovno smo pobjegli iz zemlje u mirni, simpatični Jordan. Da bismo izbjegli probleme, rekli smo da ne idemo u Izrael, nego u Egipat. Korpulentni službenik na granici sa zlobnim smiješkom rekao je, ciljajući na Siriju:
- Možete mirno ići, nismo mi u sukobu s njima.

Dakle, činilo se potpuno drukčije nego što smo očekivali. Doživjeli smo Jordan mirnijim, organiziranijim, kulturnijim nego njegovu susjedu. Tu smo večer spavali na obali Mrtvog mora. Nije samo njegova voda mrtva, nego i obala. Susreli smo samo terence naoružane strojnicama velikog kalibra koji su prevozili golobrade vojnike.
Mrtvo je more ispod razine mora, i prava je depresija u punom smislu te riječi. Zrak se ne miče, krajolik je pust, okolne planine užarene. Pod teretom tlaka većeg od jedne atmosfere te zbog velikog umora večer smo proveli u melankoličnom raspoloženju. Naravno, nismo mogli izostaviti kupanje. Voda je topla, nimalo nas nije osvježila i toliko je slana da izjeda kožu. Uz to, čovjek ima osjećaj da su mu nalili lužinu u oči. Vrućina nije puno popustila ni preko noći, a kad mi je napokon na oči došao san, s prvim zracima zore došle su i muhe. Bilo je nemoguće spavati. (Ubuduće na slična područja neću napraviti ni korak bez mreže protiv komaraca).
Sljedeći dan cilj nam je bila Aqaba na obali Crvenog mora, no malo smo skrenuli do poznatog Wadi Ruma - nekadašnjeg skrovišta Lawrencea od Arabije. Lijep, egzotičan krajolik, više je brdovit nego pod dinama i toliko strogo čuvan da se zanimljiviji dijelovi mogu posjetiti samo organizirano ili s pratiteljem. Na ulazu u Wadi Rum je turistički centar, koji prikazuje prirodne zanimljivosti krajolika, flore i faune i zemljopisne odlike te objašnjava zašto toliko paze na njega - na način neuobičajen u arapskim zemljama.



Za nekoliko sati već se u kampu u Aqabi pripremamo za sutrašnji prelazak. Put do kompe ide kroz uobičajeni istočnjački nepregledni i složeni birokratski labirint. Uvijek izgleda da neće uspjeti, ali tu deset eura, tamo dvadeset, nikad ne znaš koji ide u džep kralja, a koji u džep službenika. No, važno je da se na kraju sve riješi. Stoga se nismo previše zabrinjavali oko ulaska u Egipat, iako smo znali da je za motocikle potreban ozloglašeni „carnet de passage”.
Ali, mi smo mislili, po dobrom običaju, da će se to već nekako riješiti, ako nikako drukčije, onda s malo novca. I to je bila točka na kojoj je propao naš originalni plan puta. U Nuweibi smo potrošili cijeli dan da bismo ustanovili sljedeće: za Egipat su potrebni ili „carnet” ili depozit od 10.000 američkih dolara po motociklu, inače ne možemo njima u Egipat. Čekali smo satima pred prozorima različitih kioska, da bi se pokazalo kako nismo ondje trebali čekati. Nitko nije znao što trebamo učiniti, čak ni službenici na granici. I sve to u motorističkom odijelu na vrelom suncu, bez nade. Naposljetku su nam uzeli motocikle i deponirali ih u carinsko skladište, a mi smo mogli proći - bez motora. Bez boljeg rješenja, Szabolcsevi prijatelji koji tu rade došli su po nas iz mađarsko-slovačkog ronilačkog centra u Dahabu.
Tri smo se dana odmarali u prije deset godina nepoznatom beduinskom selu, danas jednoj od najpoznatijih ronilačkih destinacija. Ti su dani napokon nadoknadili proživljene birokratske strahote. Ako želite vidjeti čudo, tu su vam potrebne samo peraje i maska za ronjenje. Kad sam prvi put gurnuo glavu pod vodu, na nekoliko metara od obale kod mađarskog centra vidio sam čudesan, petnaest metara dubok zid koralja. Urlao sam od oduševljenja. U životu još nisam vidio nešto tako lijepo! Kao da sam akter u nekom od filmova Jacquesa Cousteaua! Nadohvat ruke bile su mi ljubičaste, crne, narančastopurpurne ribe, lepezasti i golemi koralji!
 Vratili smo se u Nuweibu nakon tri dana skupljanja mentalne snage da bismo probali nemoguće: dobiti natrag svoje motore. Borba je trajala od ranog jutra do kasno navečer, ponovno na vrelom suncu u motorističkom odijelu, a deset minuta prije polaska kompe nismo znali hoćemo li biti na njoj skupa s motorima. Uza sve to, još mi je netko popalio kacigu, i tako sam tamo stajao gologlav šest tisuća kilometara od Budimpešte.



Sljedeći sam dan u Aqabi ušao u servis u čijem sam izlogu vidio svoju kacigu. Prodavač me odgovorio od primjerka koji sam izabrao, dohvatio drugi s police i rekao: „good quality“, i također: „no Jordan, this is chinese, this is super“! Kacigu je ukrašavao natpis „Honda“, ali vidio sam ja tamo i motor yamasaki … Dakle, dečko je uzeo i pošteno bacio na pod kinesku kacigu, zatim je zadovoljno kuckao po njoj govoreći da joj nije ništa, nije se razbila, znači to je dobra kaciga! Morao sam kupiti kapu za ispod dobre kacige da mi se ne bi vrtjela oko glave, imali su samo veličinu XXL - ta veličina tu odgovara svima - a njen je pleksiglas vjetar nakon 200 kilometara otpuhao toliko daleko da ga nisam uspio naći. Izgledao sam kao luđak u njoj, na četrdeset stupnjeva s kapom ispod kacige, a pred očima podesivi okvir za vizir, naravno - bez vizira… Po meni ni njena podstava nije bila antibakterijska.
Dakle, otpisali smo Egipat, a u nedostatku bolje ideje krenuli smo prema legendarnoj Petri, to jest prema kući...
I, sada sjedim na rubu doline, pred nogama su mi nezamislive, ružičaste planine koje skrivaju Petru i upravo slavim rođendan. Iako bih najradije lupao glavom u te ružičaste stijene. Kako smo samo mogli biti tako nepromišljeni! Znali smo da je potreban prokleti „carnet de passage” za motor, ali nama se činilo jednostavnijim, po dobrom domaćem običaju, pokušati problem riješiti na licu mjesta. Glupo, zaista glupo! Eto ti nà jezero Nasser, eto ti nà Nil, Ramzes, Sara i Kama - možemo ići doma.
No, hajde, možda nam je ipak nedostajalo i malo sreće.