2009-05-19 , Autor: Ego Katalin, Slike: Ego Katalin

Moje ture obilježavaju planiranja i trenutačne odluke. U Hallstatt me dovelo ovo drugo - jedna izdašna poslijepodnevna kiša na kraju podužeg putovanja po Austriji. Moram priznati da do tog trenutka nisam ništa znao o tom malom baroknom gradiću nedaleko od Salzburga.

Prvi dojmovi su više godili tijelu nego duhu. Već se mračilo kad smo se dokotrljali do malog sela na obali Hallstattskog jezera i to kroz kilometar dug tunel. Uspješno smo pronašli Jugend Herberge, prilično povoljan hostel, gdje smo se oslobodili prokisle motorističke odjeće. Nakon kratkog zagrijavanja već me moj istraživački duh tjerao dalje. Dovoljno je bilo da pogledam kroz prozor i shvatim: opet me na dobro mjesto dovela sudbina - na poljani iza ograde u mekoj izmaglici pasli su jeleni.

Moje skupljačko ja također se probudilo - pokupio sam sve brošure o zanimljivostima mjesta sa stalka pokraj recepcije. Sad sam, s pivom u ruci, jelenima u pozadini i sve većim uzbuđenjem pregledavao prikupljene brošure. Kako je dobro ovo mjesto! Udobno sam se smjestio i polako se moje lice razvlačilo u blaženi osmijeh dok sam razmišljao što ću sve vidjeti sutra.



Oblaci, koji su ujutro bili iznad jezera, ubrzo su nestali. Mistično raspoloženje u meni budila je igra svjetlosti na površini jezera. Tu sam u gradu u kojem je najstariji rudnik soli na svijetu (odavde nose bijelo zlato već 7000 godina), gdje su ljudi živjeli i prije 12.000 godina, ljudi koji su se stalno borili za uistinu malo životnog prostora. U podnožju stijena načičkane kućice okružuju mali, ali vrlo slikovit trg.

Cijelom Hallstattu zvučnu kulisu i (možda malo kičastu) pozadinu daje vodopad. Sajmeni je dan. Prodavači nude raznoraznu robu na prodaju - starudija, kožne hlače, antikni sat, cipele, knjige, ploče. Promet je minimalan, ali ako izuzmemo glavnu ulicu, teško bi se i moglo koristiti ikakvo prometno sredstvo. No, i razdaljine su minimalne, pa se za pola sata lagane šetnje može stići s jednog na drugi kraj Hallstatta. Jedna strana trga je i obala jezera, koja svemu daje romantični izgled, zajedno s drvenim kućicama za čamce i čamcima koji se mirno ljuljuškaju na vodi. Sve to skupa okružuju dvije-tri tisuće metara visoki planinski vrhovi.




Osim muškatli (obaveznih u Austriji), bajkoviti izgled srednjovjekovnim zgradama daju i voćke zasađene pokraj kuća. Kako napredujemo, zgrade sve više zatvaraju pogled, da bismo na kraju vidjeli samo metar prostora pred sobom. Tako se na kraju stvori uski hodnik s kojeg se otvaraju vrata kuća. Stepenice vode do najznačajnije znamenitosti mjesta - katoličke župne crkve. Temelji u romanskom stilu položeni su 1181., a i masivni je toranj iz 12. stoljeća. Crkva, koja se uspravlja visoko na rubu stijene, na kraju je u gotskom stilu i nepromijenjena čeka svoje vjernike negdje od 1500. Koga zanimaju takve stvari, u crkvi će vidjeti prekrasan oltar iz 1515., a oni koje unutrašnjosti crkava ostavljaju ravnodušnima mogu uživati u prekrasnom pogledu koji se otud pruža. Terasasto uređeni teren pokraj crkve privremeno je boravište mrtvih u Hallstattu.



Budući da su se kapaciteti malog groblja brzo popunjavali, a u tadašnje vrijeme kremiranje nije bilo dopušteno, ljudi nisu mogli drugo nego otvarati stare grobove (10-15 godina stare) i vaditi iz njih lubanje, ponekad skupa s drugim kostima. Lubanje su čistili i izlagali tjednima Sunčevom i Mjesečevom svjetlu, sve dok nisu postale bijele poput slonovače. Kroz glavu mi je prošla, na lubanje gledano malo morbidna, ali ipak smiješna slika. Zamislio sam rodbinu pokojnika kako u hladnim zimskim večerima, sjedeći pokraj vatre, slikaju cvjetne vijence ili graviraju gotska slova na čelo njegove bijele lubanje. U kosturnici (Beinhaus) udubljenoj u stijeni pokraj crkve tako je pohranjeno više od 1200 lubanja. To spremište lubanja uistinu je uredno, možda zbog obiteljskih veza? Iz natpisa možemo zaključiti da jedno pokraj drugog počivaju supružnici i tako cijele generacije pojedinih obitelji. Ta tradicija je počela 1720-ih, dok je posljednja lubanja tu dospjela 1995. Žena je preminula 1983., a zadnja želja bila joj je da njeni ovozemaljski ostaci počivaju upravo u kosturnici.

Zanimljiva priča o hallstattskim mrtvima time ne završava. U gradiću postoji povijesni muzej najstarijih rudara soli na svijetu. Tu je sol ključna riječ. I ime mjesta na starom keltskom znači - mjesto soli. Na osnovi pronađenih alata za vađenje soli, povjesničari misle da se taj vrijedni kristal eksploatira oko 7000 godina. Povjesničari su 1824. godine pronašli i otvorili više od tisuću grobova ranog željeznog doba (700.-600. god. pr. Kr.). Sadržaj tih grobova svjedoči o vrlo dobrom životu mještana. Tada je eksploatacija soli omogućavala vrlo dobar život, i rudarima i trgovcima, pa i kraljevima. Pogrešno je misliti da je sol bila važna samo za začinjavanje jela. Bila je vrijedna stavka i u robnoj razmjeni kao jedini konzervans tog doba. Sol je tako uspješno čuvala organske tvari pa nas eto opet kod jednog zanimljivog mrtvaca: 1734. pronašli su tijelo potpuno očuvano u soli. Dotični je vjerojatno i sam bio rudar, a fatalnu nesreću na radnom mjestu doživio je oko 300. godine prije Krista.



Budući da je u Hallstattu sve u znaku soli, razumljiva je želja posjetitelja da vide i sam rudnik. Ovo 7000 godina staro nalazište najstarije je poznato u svijetu. Dio rudarskog okna iz doba Marije Terezije pruređen je u muzej. Do ulaza u rudnik može se doći pješice starom stazom koju su rudari koristili više tisuća godina. Zbog malo slobodnog vremena mi smo to ubrzali žičarom. Ako ipak pođete pješice, nagrada će biti prekrasan vodopad i mjestimice nevjerojatan pogled na gradić ispod vas.

Prava pustolovina počinje na ulazu u rudnik. Određenu dozu ozbiljnosti tom posjetu daje činjenica da svakoga najprije obuku u zaštitnu odjeću (radni kombinezon i zaštitna kaciga). Pravo značenje tog čina shvatite na oko 100 metara dugom toboganu, na kraju čega slikaju svakoga te izmjere njegovu brzinu. Bolji mogu dosegnuti i brzinu od 50 km/h. Čudna suprotnost tom divljem spustu je jezero nepomične površine koje nas očekuje na dnu rudnika.



Izišavši na svjetlost dana - prije polaska kući - bacamo posljednji pogled na Hallstatt. Na taj romantični svijet gdje čovjek živi u miru s planinama, dolinama, jezerom i sa svojim mrtvima.

---

KORISNE INFORMACIJE

Položaj
Hallstatt je na južnom dijelu Salzkammerguta, na 508 metara nadmorske visine. Sagrađen je između okomite stijene Salzberga i Hallstattskog jezera. Uglavio se među dvije-tri tisuće metara visoke planine Alpa, točnije podno Dachsteina. Taj planinski kraj obiluje špiljama, a najvrednije spomena su Ledena spilja (Reiseneishöhle) te gotovo 50 km duga Špilja mamuta (Mamuthöhle).
GPS-koordinate: N47°33’0’’, E13°39’0’’
Udaljenost: 530 km od Budimpešte, 80 km od Salzburga

Smještaj
Mali gradić obiluje smještajem raznih cjenovnih kategorija. Osim u hostelu za manje od 20 eura, oni malo zahtjevniji mogu naći ugodnu sobu na samom trgu za 36-39 eura po osobi. Najromantičnije je ipak u nekadašnjoj pivari iz 17. stoljeća, gdje dvokrevetna soba s pogledom na jezero i doručkom dođe 90 eura.

Znamenitosti
Glavni trg, Kosturnica, Povijesni muzej, Katolička župna crkva Marijina uznesenja, Ured soli, Rudolfov toranj (ured kapetana rudnika), Rudnik soli, Man in Saltz.

Prehrana
Austrijska kuhinja najviše pogoduje mesojedima. Zbog prirodnih bogatstava u Hallstattu je vrijedno kušati specijalitete od divljači te riblje. Za jedan izdašan ručak, uključujući u to i mjesno pivo, izdvojit ćete 20-25 eura.

Ulaznice:
Rudnik: 16 eura za odrasle
Rudnik sa žičarom: 22 eura