2009-12-22 , Autor: Kristijan Tićak

Bila je to ljubav na prvi pogled. Pod krovom stare, prašnjave slavonske šupe Mario Kovač je ljeta gospodnjeg 1994. prvi put ugledao svoju buduću ljubimicu - gileru LE 500.

Njezina crna boja na nekim je mjestima već počela otpadati od starosti, no s obzirom da je riječ o motociklu starom više od sedam desetljeća, „zdravlje“ joj je više nego dobro. Rasprave oko cijene uopće nije bilo. Gilera je prema principu viđeno-kupljeno promijenila vlasnika, i iz ruku braće do kojih je stigla kao dio ostavštine, dospjela tamo gdje je i dan-danas.

Ručni mjenjač s četiri brzine s desne je strane, kraj spremnika goriva

No danas, petnaest godina poslije tog događaja, LE je u savršeno ispravnom stanju. Restaurirana je prema uzoru na originalan model, tek s izuzetkom gornjeg vjetrobrana koji je Mario „skinuo“ s brougha superiora na kojem je jahao Lawrence od Arabije.

Mario prije startanja provjerava gorivo i plovak u Dellortovom rasplinjaču, a nakon drugog čvrstog udarca po nožnom pokretaču s desne strane, jednocilindarski motor s bočno postavljenim ventilima „pjeva“ nježno poput Erosa Ramazzottija.

Jednocilindarski motor pali "na zub"

„Najveća vrijednost ovog motocikla je što ga ni Mussolini nije mogao uhvatiti. Prije početka Drugoga svjetskog rata, Benito je plijenio sve što je od željeza. Automobili i motocikli su završavali u topionicama gdje su dalje prerađivani u oružje.“ - govori Mario.

Njegov motocikl nije završio kao topovska cijev, no to ne znači da nije vidio rata. Gilera iz naše priče u najvećem je civilizacijskom sukobu 20. stoljeća bila mobilizirana pa je sjedalo za suputnika uklonjeno.

Tvrdoća ovjesa regulira se stezanjem ili otpuštanjem poluge

Uz to, Mario pretpostavlja da je u Slavoniju stigla iz krajeva koji su za vrijeme rata bili pod okupacijom talijanske čizme. „Moje je mišljenje da je stigla negdje iz Istre. Tamo ih je bilo dosta nakon rata.“ Budući da proizvođač nije bio zainteresiran da detaljnije istraži genezu tog motocikla, pedantan vlasnik poput gospodina Kovača u to saznanje nije siguran, već samo pretpostavlja.

Naime, Mario nam je pokazao pismo koje je davno odaslao na Gilerinu adresu te njihov službeni odgovor - „… da im je jako žao, no da nemaju podataka o porijeklu i kronologiji mijenjanja vlasnika navedenog motocikla.“


No, Mariov istraživački duh oživio je tijekom LE-ove restauracije. Nakon što je započeo sa skidanjem boje i laka, otkrio je nekoliko prethodnih slojeva koji su naneseni jedan na drugi. Motocikl je originalno bio crno-crveni baš kao i sve druge gilere da bi nakon mobilizacije bio prebojen u zelenu. Bilo je tu četiri, pet slojeva boje koji su mukotrpnim brušenjem bili skidani jedan po jedan, sve do lima.

„Od originalnih dijelova se ne može nabaviti gotovo ništa. Srećom, ima ljudi koji proizvode univerzalne dijelove poput kotača, klipova, sajli i oni su za restauratore talijanskih motocikala - spas.“ Mario kaže da se Talijani prema motociklima općenito odnose poprilično „maćehinski“. Oldtimeri su znatno cjenjeniji u Njemačkoj, gdje osim što su u osjetno boljem stanju i - puno više vrijede.“

Tablica Banovine Hrvatske autentična je

Njegova procjena vrijednosti tog motocikla je od 10.000 do 12.000 eura. Napominje - „Vrijedila bi i znatno više da je verzija s OHV-ventilima.“

Na kraju fotografiranja bili smo u prilici provozati se na tom oldtajmerskom biseru. Sve je isto, no sve je i drukčije no danas. Iznimno je zabavno brzine mijenjati desnom rukom kao na automobilu. Potrebno je neko vrijeme da uskladite radnje kako biste došli do najviše, četvrte brzine, no kada se naviknete, postaje uistinu zabavno. Isto tako, zanimljivo je da je ovjes podesivog tipa. Stoga se njegova tvrdoća sprijeda i straga može regulirati stezanjem poluge na prednjem i stražnjem paralelogramu.

Na kraju, gileru spremamo u njezino prebivalište - garažu. Napušta je tek u posebnim prilikama, kao što su natjecanja oldtajmera, a u Marijevim je rukama dvaput pobijedila na našičkom. Nije nikakvo čudo, jer ako je čak ni Mussolini nije uspio uloviti, kako će onda njezini vršnjaci.