2009-06-17 , Autor: Mező János, Slike: Mező János

Zvono praške katedrale Svetog Vite zvonilo je za ponoć. Duboki udarci zvona provukli su se po stoljetnoj kaldrmi Nerudove ulice pa su se, stigavši na Trg Mala strana, razlili po mreži okolnih uličica. Kroz Mostensku ulicu preplavili su Karlov most, trgli iz sna kamene kipove i raširili se iznad Vltave što je tiho žuborila.

Sjedim na 360 mm širokoj custom felgi u podrumu stare, arkadne kuće u ulici Tomasska. Ruke i noge su mi vezali Goodridgeovim kočnim cijevima u boji. Vidim kako zvuk zvona kao ljigava, crna masa curi kroz prozor koji gleda na pločnik i polako popunjava podrum. Penje mi se po nogama, već mi dopire do koljena... U kutu se nešto miče... Bojim se... Strašan kostur staje pred mene, obasjan mjesečinom. Iz lubanje mu viri dugi čavao, u koščatoj ruci mu je... Isuse... Mađarsko izdanje Motorevije. Otvori je i vikne na mene.
 - Vidiš li ove četiri prazne stranice, gade jedan?! Nisi napisao izvještaj o putu u Češku, zamalo su novine ovako otišle u tisak! Za to ćeš sad platiti! Ti ćeš napisati i uvodnik! I to guščjim perom umočenim u tamno cernohorsko pivo!
- Joj, molim, samo to ne - dahćem - nadoknadit ću, samo ne uvodnik!
Lubanja se približava, sve su veće te tamne očne duplje bez dna... Vrti mi se, sve se okreće... Upadam u tu tminu...
Gdje sam? Aha, to je hostel Strahovi u Pragu. Uh, kako sam zaspao! Nisam se ni skinuo, na meni leži otvorena knjiga „Praške priče”. Da, baš sam čitao „Kostur sa čavlom u lubanji”. Onaj koji se pojavljuje u Tomasski.

E da! Praška četvrt Mala strana obiluje pričama o utvarama, spomenut ću samo neke: „Redovnik koji nosu glavu ispod pazuha”, „Bezglavi švedski vojnik” ili „Kostur u plamenu”. To su utvare iz Nerudove ulice koja je tu, nedaleko od ulice moje utvare.
Sve su to likovi iz predaje. Zanimljivi i važni, jer Prag - uz palače, ugledne građanske kuće, tornjeve i predivne vrtove - u njima živi, zbog njih je tako tajanstven i čaroban grad. Jedan od najljepših gradova na svijetu, bez sumnje.

Zato dolazim ovamo već gotovo redovito. Ako izostanem koju godinu, već mi nedostaje, moram ići. Znam, mogao bih otići istražiti uvijek nova i nova mjesta, ali ovamo me vuče neka slatka prisila, moram se vratiti opet i opet. Već imam i svoja draga mjesta. Jedno je pizzeria prekoputa mlinskog kotača koji se sakrio na otoku Kampi (na rukavcu Vltave), pokraj nogu Karlovog mosta. Poslužuju božanstvenu pizzu hrskavog tijesta i tamno pivo za koje nije šteta ni dušu prodati. Čak i kad čovjek sanja ovakve snove poslije.

Za Prag ovaj put imam samo jednu večer na raspolaganju - put me, naime, vodi u Češku Švicarsku. Prije nekih petnaestak godina čitao sam o tom kraju, a jednom sam - vraćajući se iz Švedske - i prošao njime. Sad bi bilo dobro saznati nešto više, a čini se da će za to biti dosta i tri, četiri dana.
Ujutro pokret prema sjeverozapadnom dijelu Češke, tamo gdje se na drugoj obali Labe prostire Njemačka! Ta regija raspolaže zanimljivim prirodnim bogatstvima i upravo njima može zahvaliti za svoju popularnost. Gorje pješčenjaka, u kojemu je svoju dolinu Laba sebi stvarala tisućama godina i gdje njenu obalu prate bizarni likovi stijena.

Nakon laganog sna - ovaj put bez utvara - i ugodnog buđenja pravac Laba i Češka Švicarska. Brzo smo izišli iz grada, pa krenuli na sjever, prema Ustyju nad Labem cestom D8. Autocesta je brzo postala dosadna, pa smo pedesetak kilometara nakon Praga i sišli s nje. GPS sam namjestio tako da, pri planiranju rute, ne uzima u obzir ni autoceste ni glavnije puteve, nego da nas vodi do Dečina sporednim cestama. Budući da nismo imali plan puta, a vremena smo imali, pustili smo navigacijskom uređaju da nas vodi. I nismo požalili. Krajolik je bio ukrašen šumama, a put je vodio između polja žita i blistavih polja repice. E da, biogorivo... Ne mogu reći da jedva čekam vremena kad će pola Europe prekriti psihodelično žuta polja s tisućama i tisućama hektara repice.

Ubrzo smo stigli u Roudnice i moju pozornost najviše su zaokupile šarmantne ulice staroga grada, most preko Labe i pogled na grad koji se pružao s njega. Na drugoj obali rijeke su, ispod mosta, napravili brzu, stijenama sagrađenu stazu za slalom u kajaku. Moglo se odmah vidjeti da je to najdraže mjesto sportski raspoložene mladeži, a njihov trening je odlična tema za fotografiranje. Često su cijeli čamac, pa i kajakaš ispod površine vode, ali s nekom vještičjom sposobnošću okrećući veslo uvijek se izdignu iznad bijele površine struje.

Naš put do Dečina vodi kroz raznoliki krajolik, ovdje su sela ljepša nego gradovi u kojima se još primjećuje nezahtjevnost 50 godina socijalizma. Zgrade i cijeli dijelovi grada sagrađeni su bez ikakve fantazije. Neki manji gradovi i sela su ipak, izgleda, uspjeli očuvati nešto mirnodopske „češke” čari, na njihovim glavnim ulicama bilo bi dobro prosjediti uz šalicu kave. Od Dečina se vozimo tik uz obalu labe i odjednom se pojavljuju iznad nas čudni oblici stijena, tornjevi, vrhovi, sve je više restorana i „zimmera”: stigli smo u Hrensko. To je već Češka Švicarska, na suprotnoj je obali rijeke Njemačka. Priroda, naravno, ne uzima u obzir političke granice, pa se i na suprotnoj obali Labe nastavlja carstvo stijena, ali tu pod imenom Saska Švicarska.

Prije ulaska Češke u Europsku uniju Hrensko je bilo prometni pogranični grad, o čemu svjedoče napuštene zgrade pogranične policije i carinika. Sad radi samo nekoliko butika i mjenjačnica, a na benzinskim crpkama protežu se redovi njemačkih „benzinskih turista”. Da, zbog visokih njemačkih cijena tu po gorivo dolaze s druge strane granice stanovnici nekadašnje Istočne Njemačke. I njihov vozni park odaje da su stanovnici nekad siromašnijeg i zapuštenijeg dijela države: puno je starih auta, a frizure i odjeća bolno podsjećaju na Balaton otprije dvadesetak godina.

U visini Hrenskoga u Labu se ulijeva potok Kamenica. Njegovu dolinu okružuju tornjevi stijena, a u podnožju se nižu hoteli građeni u stilu Fachwerka. Kad smo odložili motore i krenuli u šetnju pokraj hotela, pogodila nas je razočaravajuća istina. Dosad nismo ni primijetili štandove koji su s obje strane okupirali šetnicu ispred hotela. Najljepši dio gradića u prekrasnoj prirodi upropastili su paviljoni s neukusnom robom s Dalekog istoka. Na opće nezadovoljstvo stanovnika, koje je itekako vidljivo.

Kako je gradonačelniku uspjelo poći za rukom i tako nagrditi najzanimljivije turističko mjesto u okolici, ostaje tajna. Pokupili smo se, dakle, i odvezli u sedam kilometara daleko maleno ljetovalište Mezna Louka, gdje su bili dva hotelčića, jedan restoran i jedan kamp u predivnom okruženju iz snova. Otud smo pješice za sat i pol stigli do najljepših prirodnih kamenih vrata u Europi, Pravcicke brane, turističke senzacije okolice.

Za taj izlet treba odvojiti barem pola dana, jer tako nema žurbe, a gore ostaje više vremena za fotografiranje i razgledavanje. Program za daljnjih pola dana pruža Mezna Selo, dva kilometra udaljeno od Mezne Louke, odakle je na pola sata šetnje udaljena idilična dolina potoka Kamenica. Svakih pola sata otud se do Hrenskog spuštaju čamci s deset osoba kroz kanjon rajske ljepote, obrastao gustim zelenilom. Putem splavar drži kratko izlaganje o okolini i znamenitostima, priča priče i pokazuje najzanimljivije oblike iz stijena, kao što su delfin ili slon. A još napravi i slap!

To je poprilično umjetna tvorevina: u Kamenicu bi između stijena utjecao maleni potočić, da mu put nisu zatvorili malom branom. Ali, zatvorili su, pa svakih petnaestak minuta pristigli splavar otvori pregradu uz pomoć dugog konopa. I, eto odmah malog slapa, koji oduševi goste. Bez obzira na to, dražesna je i vožnja čamcem, ali i šetnja do tamo. Iz Hrenskog svaka dva sata smiješni retro autobus vozi putnike u Meznu te u Meznu Louku, da bi se mogli vratiti do svojih vozila.

U preostalom dijelu dana isplati se provozati motorom po kraju, napraviti manji krug po serpentinama Češke Švicarske. Čovjeka se jedva može sresti, promet je poprilično slab, sela su lijepa i prijateljski raspoložena, u svakoj drugoj kući nude sobu za izdavanje. Cijeli predio dočekuje turiste ušuškan u harmoniju tišine i pjeva ptica. Usput ponegdje uočavamo napuštene vikendice, stare ili čak i ruševne stare ljetne vile, kuće s dvorištima. Pomalo se slatko ježeći, zamišljamo kako bi bilo dobro u njima naći blago, nešto kao Tom Sawyer i Huckleberry Finn.

U blizini su još dva kampa. Jedan je prava istočnonjemačka hipijevska komuna pa, ako netko želi večeri uz gitaru i logorsku vatru, ni da je tražio, ne bi bolje našao. Ako uračunamo i put kući od 700 km, onda je ovime i završen naš tri-četiri dana dug izlet ispunjen tišinom, pjevom ptica i zamišljenim večerima, u koji je stalo i malo Praga.

---

Zemljopis
Na 140 km od Praga u smjeru sjever-sjeverozapad je Češka Švicarska, koja je dio gorja pješčenjaka Labe. Taj dio izdigao se iznad razine mora prije četrnaest milijuna godina. Pješčenjak je dospio na suho, erozija ga je oblikovala, a čini to i danas. Najveću je dolinu produbila Laba i s tim kao da je prepolovila krajolik. Njemački dio danas poznajemo kao Sasku Švicarsku, a češki kao Češku Švicarsku. Zahvaljujući utjecaju erozije stvorene su bizarne formacije stijena, tornjevi i kameni vršci te najveća turistička atrakcija okoline, najveća vrata od stijena u Europi, Pravcicka brana. Sjeverni, sjeveroistočni dio ove regije češki je turistički raj.


Ostale znamenitosti
Izlet u dolini potoka Kamenica - pješačka tura
Izlet čamcem iz Mezne Louke u Hrensko Tihim kanjonom ili slapovima obogaćenim Divljim kanjonom. Saunstein, kameni grad iz Vysoke Lipe - pješačka tura. Kamene orgulje u Prachenu - izlet motorom

U Njemačkoj
Pirna - izlet motorom, razgledavanje grada
Basteigebiet, Basteibrücke (76 m dugački, prekrasni kameni most) - izlet motorom, pješačka tura
Smještaj: u cijeloj regiji nude stotine soba za iznajmljivanje
Kamp Mezna Louka N50 52,412 E14 19.100
Kamp Jetrihovice N50 50.843 E14 23.668
Ferdinand International Kamp (2 km iza Vsemilya) N50 50.218 E 14 21.515