2009-04-27 , Autor: Mario Crnković, Slike: Razni izvori

Biti svjetskim prvakom u motociklizmu želja je svakog vozača trkaćeg motocikla, ali samo rijetki uspijevaju u tom naumu. Imati motocikl koji je osvojio prvenstvo svijeta u motociklizmu je pak želja svakog timskog menadžera, cijelog trkaćeg tima, a ponajviše vlasnika moto kuće. Tako je bilo i s nekoć velikim Benellijem, kojem smo posvetili današnje retke, s posebnim naglaskom na model GP koji je krajem 60-ih godina prošlog stoljeća bio predodređen za svjetskog prvaka u klasama 350 i 500 kubičnih centimetara.

No, vratimo se počecima, točnije u godinu 1911. kada je, što je iznimno zanimljivo za jednu ženu, udovica Teresa Benelli uložila sav obiteljski kapital i osnovala tvrtku 'Benelli Garage', koja se u početku bavila popravcima automobila i motocikala. Misao vodilja osnivačice bila je osigurati budućnost svoje djece, točnije svojih šest sinova, Giuseppea, Giovannija, Francesca, Filippa, Domenica i Antonia ("Tonina"). Potrebe tržišta, ali i radionice bila je izrada određenih rezervnih dijelova, pa se i kreće u tom smjeru, da bi već 1920. došlo do konstrukcije kompletnog motora od 75 kubičnih centimetara, a krajem 1921. godine cijelog motocikla od 98 kubika.

Sportske afinitete u obitelji Benelli od početaka pokazuje Tonino, nazvan po svome karakteru 'terribile' (grozan) koji osvaja četiri prvenstva Italije, i to 1927.-1930. u klasi 175 s benellijem s jednom bregastom osovinom u glavi te 1931. godine s modelom koji je imao dvije bregaste osovine u glavi. Već 1932. godine zbog stravičnog pada njegova karijera završava, a 1937. godine smrtno stradava u običnom cestovnom sudaru. Njegov brat Giuseppe 1949. godine odlazi iz obiteljske tvrtke i osniva Motobi koji se 1969. spaja s Benellijem.

Vrijeme iza drugog svjetskog rata iznimno je plodno za Benelli, kako na TT trkama, posebice na Isle of Manu, tako i u svjetskom prvenstvu gdje Dario Abrosini 1950. godine osvaja za Benelli prvi svjetski naslov u klasi 250. Nakon tog osvojenog svjetskog naslova Benelli je i dalje u samom vrhu, ali konkurencija je sve jača te započinje prevlast najprije Gilere, Guzzija, Nortona, NSU-a i BMW-a, da bi se zatim nastavila s dugogodišnjim osvajanjima prvih mjesta MV Aguste, ali i nadolazećih firmi s Dalekog istoka, osobito Honde i Yamahe. Moramo spomenuti i Mondial koji se upleo u svjetsku utrku s osvojena dva naslova 1957. godine.



Model kojem ćemo danas posvetiti pažnju, vrhunac je Benellija kao proizvođača trkaćih motora, koji je nakon uspjeha s monocilindrašima i dvocilindrašima početkom 60-ih godina prošlog stoljeća započeo razvoj četverocilindarskog motora koji je već u početku dobio predznak pobjednika. Budući da već 1964. u prvenstvu Italije osvajaju prvu pobjedu u klasi 350 u rukama velikog i legendarnog Renza Pasolinija, to ni ne čudi. No, neobično je reći 'velikog i legendarnog', jer Paso, kako su ga svi zvali, je ustvari bio neugledan, mali i mršavi mladić s debelim naočalama koje je ispod jet-kacige nosio i na utrkama. Njegovi uspjesi bili su stoga uistinu značajni jer mu je tada glavni suparnik bio najveći od najvećih svih vremena Giacomo Agostini. Još jedan veliki pilot vozio je za Benelli, Jarno Saarinen, prema tadašnjim napisima najveći talent iza Agostinija, ali i Pasolinija i Saarinena je – kada su se na GP-u Italije u Monzi 1973. izravno sudarili – pogodila zla kob. Oba su vozača već vozila za druge firme, a uzrok nesreće bio je upravo benelli valtera ville koji je tijekom cijele utrke puštao ulje. Paso nikad nije osvojio svjetsko prvenstvo, a Saarinen je tek 1972. u klasi 250, ali za Yamahu. Čast firme spasio je Kel Carruthers, Australac koji je kao probni vozač vozio benelli 250 u sezoni 1969. i za zapisničkim stolom osvojio svjetsko prvenstvo.

Uz to, četverocilindarski beneli 350 i 500 s dvjema bregastim u glavi, četiri Dell'Ortova karburatora, suhim kvačilom te prepoznatljivim ispušnim cijevima istiskivao je 50, odnosno 65 KS pri visokih 14.000 okretaja u minuti, no taj motocikl nije bio poseban ni po Cerianijevim vilicama ni po ugrađenom sedmostupanjskom mjenjaču, već po četiri ventila po cilindru, što je i omogućavalo te visoke okretaje, a također i po zvuku motora od kojeg se – i konkurentima i publici – ledila krv u žilama.

Što se motora tiče, za svoje je vrijeme bio brz i okretan, ali je imao problem izdržljivosti i 'šlampavosti' u određenim detaljima, kao primjerice gornje spomenutog gubitka i ispuštanja ulja tijekom utrke. Zahvaljujući velikim pilotima, Pasu i Jarnu, ali i izravnoj konkurenciji tada apsolutno dominantnoj MV agusti, ovaj benelli stavljamo visoko među moto legende svih vremena.