Ispovijest Quadbikera

Kako sam počeo jahavti2009-06-15 12:30:16

Svakome bikeru vozio se on na dva, tri ili četiri kotača nezaboravan događaj je prva vožnja, prvi kupljeni motor i sl. No što se dogodi ako nikada niste ni pomišljali da biste ikada mogli voziti nešto, a da to nije automobil. Ova priča zasnovana je upravo na promjenama koje su se u mom životu dogodile nakon kupnje četverocikla. Rođen sam kao dijete s poteškoćama u razvoju, dijagnoza dipareza. Moji roditelji bili su itekako svjesni činjenice da će to uvelike uvjetovati moj život. Tako je i bilo, kao mali oduvijek sam volio vožnju biciklom, ona je upotpunjavala moje dosadne dane, a istovremeno mi koristila kao izvrsna vježba za jačanje mišića nogu. Bicikl nisam mogao voziti samostalno, pa sam uz pomoć „pomoćnih“ kotača održavao ravnotežu. Kada sam odrastao, pomoćni kotači više nisu mogli podnijeti moju težinu, bio sam prinuđen bicikl „objesiti o klin“. Gubljenjem vrijedne zanimacije, život mi je postajao polagano jednoličan. Svaki dan neodoljivo je podsjećao na onaj prethodni. Slaganje kockica, sati pred televizorom, a zatim vježbe koje bi me održavale u „formi“. Sve se odvijalo tako sporo i polako. Ipak, dani su prolazili, a alternativa vožnji bicikla nije se pronalazila. Sve do jednoga, sasvim slučajnoga događaja. Ostalo je postalo povijest…






I dok su se dani bezlično nizali jedan za drugim, dogodio se moj prvi susret s pojmom četverocikl. Čitajući dnevne novine nailazim na podatak koji me naveo na razmišljanje. Naime neki zastupnik četverocikala pomogao je nesretno nastradalome mladiću, koji sada može obavljati ono što do sada nije mogao. Koliko god meni to bilo teško priznati, donekle sam se u tom trenutku poistovjetio sa sudbinom toga mladića. Pokušavao sam zamisliti što bi to meni moglo pomoći u obavljanju svakodnevnih aktivnosti. S obzirom da moji roditelji, kao i ja nisu znali odgovor na pitanje što točno znači sintagma „ATV vozilo“ odlučio sam malo pretražiti Internet. Ukucam na tražilicu ATV vozilo i kliknem na prikaz slika. Od tada sam znao da to jednostavno moram imati. Moram naći način za kupnju tog vozila. Pogledam i web stranice i nađem CROline portal, niti ne sluteći kako ću upravo među njima pronaći nove prijatelje.

Prošlo je gotovo šest mjeseci, a od ATV vozila nije bilo ništa. Naime ja sam se vratio u svoju realnost svjestan kako ću si teško moći priuštiti što takvo. Znao sam da je to rješenje, ali istodobno nisam imao pojma gdje tražiti, kakav kupiti, te naposljetku mogu li ga ja uopće voziti.

Jednoga dana susjed je ulicom, pokraj moje kuće provezao nešto, što bi moglo odgovarati opisu quada, onoga o čemu sam razmišljao i maštao proteklih mjeseci.Nisam pogriješio, bio je to četverocikl. Nagovorio sam tatu, pa mi je susjed dopustio da se okušam u vožnji.

Iako u duši duboko uvjeren da ja to mogu, uvijek je postojala doza pesimizma i onoga što će uslijediti ako ja to ne budem mogao voziti.
Dok sam se tih dana osjećao kao test vozač formule, a da još nisam odvozio niti metra, kucnuo je čas da se napokon okušam u vožnji. Rezervoar bio je pun do vrha, susjedov quad spreman za probnu vožnju.
Sjesti na neko prijevozno sredstvo, slično motociklu, a da vas ono zbog loše ravnoteže ne izbaci iz sedla, za mene je bilo nemoguće. Na moju veliku radost, quad je bio ukroćen, potpuno miran, jak i staložen. Radosno je zabrujao i bio sam spreman za svoje prve quad-metre. Ulica nije ostala ravnodušna, pa je većina susjeda izašla na prozore, kako bi vidjeli "čudnu spravu", i još čudnijeg vozača, rekao bih poznavajući svoje dotadašnje sklonosti prema motociklima. Razlog, veoma jednostavan, zbog problema s ravnotežom imao sam antagonizam prema svemu što ide na dva kotača.
Nakon što sam uspješno obavio i "operaciju" penjanja i silaženja s quada, a to mi je kao osobi s diparezom veoma važno, uslijedio je testni poligon, gdje prometa gotovo nije bilo… da bi se vidjelo kako "rukujem gasom". Sati provedeni za Play Stationom i računalom, uz razne simulacije vožnje, urodili su plodom, osjećaj za gas bio je gotovo savršen.
Sav radostan vraćam susjedu quad, bez i jedne ogrebotine, zahvalan mu do groba što mi je pružio prigodu.
Nisam dugo trebao čekati na odgovor, stručnog žirija u sastavu od mojih roditelja. Većinom glasova odlučeno je: Quad se kupuje!
Nisu željeli precizirati datum kada će to biti, kako bi me još dodatno iznenadili. Jednog jutra otac me probudio prilično rano, ni ne slutivši što će se dogoditi bio sam pomalo ljut zbog ranog buđenja. Najednom je rekao da uzmem putovnicu i pričekam ga u garaži…
Došavši na prodajno mjesto, prodavač je odmah uvidio naše namjere, kazavši nam kako smo sigurno došli pogledati quadove, jer kako je rekao i prije je bilo ljudi, s poteškoćama koji su se odlučivali na isti potez. Dok on priča o nekom čovjeku koji je kupio ATV i danas s njim radi u vinogradu, ja pokušavam zamisliti sebe na quadu, svom vlastitim quadu. Dolazimo do skladišta i nakon što su se vrata polako otvorila, pred nama se stvorilo negdje pedesetak quadova raznih boja.
Odabirem svoj, tata plaća račun… I za desetak dana pred mojom kućom zaustavlja se bijeli kombi, sa dragocjenom robom.

Uslijedili su dani, koji su me ponovno posjetili na vožnju bicikla, sada mi četverocikl pomaže da obavljam svakodnevne aktivnosti. Njime odlazim do škole, vozim se na igralište, u crkvu.

Nakon svih formalnosti, zamolio sam svećenika da blagoslovi četverocikl, kako bi njima sigurno putovao. Do danas, iza mene je dosta kilometara, neki manji kvarovi, ali i ona ista početna želja za uspjehom. Četverocikl mi zaista pomaže i s pravom mogu reći da mi se život promijenio iz korijena i da se može dijeliti, na život prije i poslije četverocikla.

Kao pravi quadbiker nastojim se stalno informirati o novostima u tome mi pomaže i Vaš časopis, ali i CROline portal čiji sam član. Želja mi je naravno s vremenom nabaviti nešto bolje, ali do te mogućnosti ostaje mi još puno kilometara.
nazad na Quadbiker blog >>